Postoji nešto gotovo mitsko u filmu koji godinama kruži kao legenda među filmofilima, prikazivan rijetko, nikada službeno široko distribuiran, a opet konstantno prisutan u razgovorima o modernom autorstvu. Upravo takav status ima "Kill Bill: Cijela krvava priča", jedinstvena verzija dvodijelnog epa Quentina Tarantina u kojoj su Kill Bill: Volume 1 i Kill Bill: Volume 2 spojeni u jednu cjelinu.
Film je prvi put prikazan 2006. godine u Cannesu, a nakon toga samo nekoliko puta u malim kinima. Od ovoga tjedna "Cijela krvava priča" igra u cijelom svijetu, pa tako i kod nas. Nažalost, u 21. stoljeću mnogima je draže gledati film kod kuće, a kad čuju da će za ovo iskustvo u kinu provesti gotovo 5 sati, vjerujem da će prosječni gledatelj odmahnuti rukom. No za prave ljubitelje filma ovo je jedinstveno iskustvo, pogotovo zato što konačno možemo vidjeti Tarantinovu originalnu viziju. Quentinova ideja od početka je bila da njegov četvrti film bude u komadu, no šefovi producentske kuće Miramax na čelu s kasnije ozloglašenim Harveyem Weinsteinom preporučili su mu da ga razlomi u dva dijela i smanji nasilje kako bi filmovi u Americi mogli izbjeći oznaku R, koja se daje filmovima koji nisu za mlađe od 18 godina.
Tarantino je svjesno razdvojio iskustvo: prvi film bio je stilizirani eksploziv nasilja, dok je drugi usporio tempo i pretvorio priču u introspektivni vestern. U "Cijeloj krvavoj priči" to nestaje i sve je jedna velika cjelina. Najzanimljivije je da između dva dijela ipak postoji pauza od 15 minuta, no i ona je dio filma jer je na ekranu cijelo vrijeme poruka o pauzi, uz glazbu.
Priča Nevjeste (Uma Thurman) sada djeluje kao jedinstvena, neprekinuta linija, od krvavog buđenja iz kome do završnog, gotovo intimnog obračuna s Billom (David Carradine). Podsjetimo, Nevjesta, odnosno Beatrix Kiddo, bila je Billov najdraži ubojica, no kada zatrudni s njim, pobjegne u malo mjesto u Teksasu. Bill je pronađe na probi vjenčanja i zajedno s ubojicama O-Ren Ishii (Lucy Liu), Vernitom Green (Vivica A. Fox), Elle Driver (Daryl Hannah) i Buddom (Michael Madsen) napravi masakr i pobije sve osim Beatrix, koja završi u četverogodišnjoj komi. Nakon buđenja ona kreće u krvavi pohod osvete s ultimativnim ciljem – ubiti Billa.
Ono što je nekad bio skok iz žanra u žanr sada postaje evolucija karaktera. Nasilje više nije spektakl koji prekida priču, ono je njezin sastavni dio, organski i neumoljiv. Najbolji primjer je legendarna scena borbe u baru "Kuća plavog lišća". U trenutku kada Nevjesta iskopa oko jednom od Lude 88-rice, scena u originalu prelazi u crno-bijeli film, a sada sve ostaje u boji, uz eksplicitno nasilje: udovi lete na sve strane, krv šprica po ekranu, čuju se jauci i očaj. Kod animirane sekvence u kojoj se opisuje O Renina prošlost Tarantino je uveo više krvavih detalja s jednom prilično šokantnom scenom ubojstva bossa odgovornog za smrt njezinih roditelja, ali i novom scenom ubojstva njegove desne ruke. Najveća, pa rekao bih i najbolja promjena je izostajanje sekvence koja je bila na kraju prvog dijela, u kojoj Bill otkrije da je Nevjestina i njegova kći B.B. živa. Naravno, sve je to napravljeno s ciljem cliffhangera, kako bi se gledatelje privuklo da gledaju drugi film. Sada te rečenice nema, tako da gledatelji doznaju da je mala B.B. živa u trenutku kada to doznaje i Nevjesta. Gledanje ovog filma sada je drukčije i nakon što smo prije nekoliko godina otkrili i detalje sa snimanja. Thurman je tada kazala kako ju je Tarantino prisilio da sama vozi automobil koji nije bio siguran za vožnju. Inzistirala je da je zamijeni kaskader, no redatelj to nije htio. Uma je automobil, koji je tehničar na setu proglasio neispravnim, vozila po neasfaltiranoj cesti. Skrenula je s ceste i udarila u palmu. Priskočili su članovi tehničke ekipe i Tarantino, koji su je izvukli iz automobila. Ozlijedila je vrat i koljena i, kako je rekla, zbog toga i danas ima problema. A tu je i zloglasni Weinstein, za kojeg se kasnije otkrilo kako je i Uma bila jedna od njegovih žrtava koje je seksualno napastovao, dok se Tarantino pravio da to ne vidi.
"Cijela krvava priča" nije verzija koja pokušava zamijeniti originalne filmove. Ona ih reinterpretira. To je film koji traži više vremena, pažnje i strpljenja, ali zauzvrat nudi dublje razumijevanje priče za koju smo mislili da već poznajemo. Za jedne će to biti definitivna verzija. Za druge dokaz da ponekad fragmentiranost ima svoju snagu. No jedno je sigurno: u ovoj formi Tarantinova saga o osveti prestaje biti dvodijelni eksperiment i postaje ono što je možda oduvijek trebala biti – jedna duga, krvava, ali iznenađujuće emotivna balada. I savjet na kraju, ako se odlučite pogledati film u kinu – nemojte pobjeći do kraja odjavne špice. Na kraju vas čeka bonus nagrada.