Megadance party vraća se u Arenu Zagreb, a s njime i sjećanja na domaću dance scenu devedesetih, koja je prije tridesetak godina bila jedna od najkomercijalnijih opcija domaće estrade. Ono što je zadnjih godina trap scena, tada je bio dance; dovoljno jednostavan, banalan plesni međužanr koji je osvojio klubove. Dok smo se mi "ložili" i brijali na Fijubriju ili veselice Zagreb gori, "danceri" su osvajali masovnu publiku, radio i televiziju. Službena kritika tada se "rugala" poskočicama koje su odzvanjale eterom, ali kao i danas s trapom, široka publika stala je u red kako bi sudjelovala u još jednom estradnom igrokazu koji je punio blagajne.
Dakako, niti tada nisu svi bili isti, bilo je čak i nekih zanimljivijih izdanja, a neki od njih vraćaju se u Arenu Zagreb 30. siječnja na pozornicu s inozemnim kolegama sličnog profila. Uz Culture Beat, Haddaway i Rednex koji prvi put dolaze u Hrvatsku kao dio tadašnje eurodance scene, Senna M, Colonia, E.T. (Electro Team), Karma, I Bee, Ilan Kabiljo, Emilia Kokić, Minea, Alka Vuica, Feminnem i Tatjana Cameron Tajči čine domaću reprezentaciju koja će publiku podsjetiti na nekadašnje zabave. Samo, spram tadašnjih klubova, sada su u Areni Zagreb, što dovoljno govori o povratku žanra za kojim, očito, nostalgično uzdišu mnogi.
Ovaj skorašnji povratak bit će, barem prema press-najavama, puno spektakularniji; "Party svih partyja bit će pun glazbenih iznenađenja. Publiku očekuje više od šest sati programa, uz kombinaciju najvećih domaćih i stranih dance hitova, te podršku DJ Pucka i njegovog prepoznatljivog mota "Svi moraju plesati!". Megadance Party donosi produkciju koja se prostire preko cijele površine dvorane. Pozornica Megadance Partyja koncipirana je kao centralna 360° platforma koja cijelu Arenu Zagreb pretvara u veliki dance floor. Publika je raspoređena oko pozornice, bez prednjeg i stražnjeg dijela, čime svaki posjetitelj dobiva jednaku vizualnu i emocionalnu povezanost s izvođačima. Scenografija, vrhunska rasvjeta i efekti obuhvaćaju cijeli prostor dvorane te daju ritam i dinamiku svakom trenutku programa."
Doduše, nitko ne spominje prateće bendove, svirku, pogotovo ne svirku uživo, pa pretpostavljam da će svi nastupiti kao i u devedesetima, uz snimljene matrice i sa pjevanjem uživo. Ili., kako se to nekada zvalo "na matricu", ali čak niti to nije presudno za zabavu koja publika očekuje u nostalgičnom zanosu uz hitove svojih omiljenih imena. Ako smo nekada i razglabali o vrijednosti ili kiču dance scene, danas to više nije potrebno niti bitno, pogotovo ne nakon svega što smo u međuvremenu čuli i što se naselilo u prostore najslušanije glazbe kod nas.
Dobar stari dance možda nije niti dobar, ali čak niti to nije bitno, prema onoj staroj uzrečici "briga vas za nas, dok je zabava kod vas". Ova ideja nije samo korisna za uključene poradi mogućeg financijskog uspjeha, nego je teško razumljivo da se netko već ranije nije dosjetio kako kod nas banalnosti rastuće narodnjačke scene može konkurirati samo nešto podjednako banalno. Drugim riječima, ako treba pobijediti prodaju "narodnjaka", kod nas to možda može samo povratak Cro-dancea, ma koliko to zvučalo jednako nepovoljno što se tiče umjetničkog dojma. No, nedvojbena je činjenica da živimo u retro vremenima u kojima su i čak i japijevske, bezlične osamdesete ponovno ušle u upotrebu.
A onda je došao "dance"; sjećate li se te pomame koja je koncem osamdesetih godina dominirala domaćim medijskim prostorom? E.T. s Vannom su nakon Denis & Denis bili najuspješniji domaći electro-pop proizvod. Kao jedni od perjanica novog podžanra, E.T. su u društvu s I Bee, Ninom Badrić, Tonyjem Cetinskim i nedavno preminulom Kasandrom odradili veći dio promocije novog zvuka koji se uvukao na domaću estradu i uz producente poput Mire Buljana - čiji su projekti dominirali radijskim i televizijskim eterom - postali pomodni trend i vlak na koji su se pokušali ukrcati mnogi u potrazi za slavom.
E.T. su bili slavniji od njih, ali tek od kad je 1991. u postavu došla Vanna - koje ove godine čini se nema s E.T. kao prije dvije godine - do tada dio dueta Ilan & Ivana s Ilanom Kabiljom, a prvi album "Electro Team" 1993. producirao Tomo in der Mühlen, od osamdesetih suvlasnik i producent u zagrebačkom SIM studiju Vladimira Smoleca, gdje su od sredine osamdesetih snimali svi živi. Drugi album E-T-.ja "Second to None" upravo je reizdan na vinilu, što govori da se i diskografi rado uključuju na ovo retro-tržište. "Second to None" došao je taman u vrijeme održavanja prvog Porina, na kojemu mladi E.T. odmah osvajaju nagrade u kategorijama za najbolju vokalnu izvedbu i videospot. Iduće godine opet se penju visoko i dobivaju Porina za hit godine s pjesmom "Da ti nisam bila dovoljna".
Hitovi poput "Tek je 12 sati" iz 1993. - koji je kasnije izabran i za domaći hit dekade - postali su popularni do te mjere da su ušli u svakodnevni govor, poput onog jingla s Radija 101 "ima još dosta do ponoći". Među mnogim hitovima E.T. su potpisali i neke sasvim drugačijeg sadržaja, povezujuću vlastitu popularnost sa znacima vremena - čitaj, ratnim događanjima - pa je njihova "Molitva za mir" uz temu "Croatia in Flames" Montažstroja i Hrvoja Crnića Boxera bila ponajbolji primjer kako se moderan zvuk može upotrijebiti i u antiratnom programu domaće pop scene.
Vannin vokal bio im je jedna od većih prednosti, što je i Boytronic iskusio kad je u godinama nakon razlaza originalne postave 1998. obnovio staro ime, ali s novim, ne tako pamtljivim glasovima. Vanna je u međuvremenu započela samostalnu karijeru, koja ju je u vrijeme povampirenog Covida dovela i na slavljenički koncert povodom trideset godina karijere u Arenu Zagreb.
Tada su u veliku dvoranu Doma sportova mogli ući samo E.T. i još jedan artikl koji je ostao najtrajniji dokaz želje domaće publike za electro-dance glazbom; Colonia. Na terenu građen uspjeh Colonije za logičnu je posljedicu imao veliki zagrebački koncert. Bez obzira na to što mislili o njihovoj glazbi, Colonia je u idućim godinama visokoprofesionalno odradila posao i simbolično, ali definitivno, porazila ostatak nekadašnje domaće dance scene koja je nestala u prošlosti. Da su konkurenti Colonije usvojili barem dio njihovog ubojitog scenskog angažmana i energije, ali i hitova Borisa Đurđevića, vjerojatno bi im davno svanuli bolji dani.
Od svih tih Cro-dance imena Colonia je uspjeh tražila na tržištu, a posljedica je svojevremeno bila i prodaja pjesama japanskom izdavaču, pa su jedne godine na festivalu Middem bili najjači domaći izvozni diskografski proizvod.
Kratki pregled tadašnje scene mora navesti i da je jednu od nadahnutijih epizoda Cro-dancea ponudila Ivana Banfić, poznatija kao I Bee. Izrasla u estradnu zvijezdu na krilima domaće dance euforije, Ivana Banfić albumom "Žena devedesetih" pokušala se predstaviti u zrelijem izdanju. Sve skupa podrazumijevalo je i promjenu imagea, ovaj put vraćenog na "normalan" izgled, kao i glazbenu podlogu koja se u nešto manjoj mjeri služila dance-ratobornošću i provokativnim medijskim udicama. Banfićeva je u nekim trenucima karijere bila na vrhu liste domaćih estradnih primadona, iznadprosječno zanimljiva protagonistica dance-groznice, medijski provokativnija od konkurencije pune mrtvih puhala.
Ta njena faza u karijeri bila je očišćena od većine ranije neizbježnih vizualnih ekstravagancija, a jednostavnost je bila pretočena i u samu glazbu. Kao hit s albuma "Žena devedesetih" izdvojila se pjesma "Imam te", dok je neočekivana obrada John Denverove "Country Road" imala osiguranu komercijalnu budućnost, o čemu je govorio i podatak da je bila prodana u devet zemalja. Upravo je uspjela prodaja mikseva "strancima", na dance sceni bio je najdraži pokazatelj uspjeha uključenima, a baš u vrijeme domaća je scena upisala neke od većih inozemnih uspjeha. Ne estetskih, nego poslovnih.
Na listi hitova očito se računalo i s obradom "Hajde da ludujemo" Tajči - koja će kao povratnica uskoro skupa sa I Bee stati na pozornicu Arene Zagreb - ali najveća ispomoć pjesmama na albumu "Žena devedesetih" bila je produkcija Enesa Tvrtkovića. Unutar tadašnjeg petogodišnjeg inozemnog ugovora s diskografskom kućom Polygram, Tvrtković je surađivao i na komparativno sličnim albumima grupe 2 Unlimited, što je tadašnjem projektu Ivane Banfić na koncu dalo prizvuk zaokruženog projekta iz ruke profesionalca koji je znao što radi. I to, kao i još neki kolege sa scene poput Borisa Đurđevića s Colonijom, odlično prodao ne samo domaćoj javnosti nego i u inozemstvo, što opet potvrđuje paradoks da smo sa ne osobito ambicioznim žanrom tada stigli i do svijeta.