Omiljeni glumac bivše države napustio nas je prije osam godina, svoju ljudsku veličinu pokazao je i tijekom rata

Danas se navršava osma godišnjica od smrti jednog od najomiljenijih glumaca bivše države Ljubiše Samardžića, koji je preminuo u 81. godini nakon duge i teške bolesti, ostavivši iza sebe neizbrisiv trag kroz više od 150 filmskih i televizijskih uloga. Bio je div ne samo po talentu, već i doslovno – malo je poznato da je bio visok gotovo dva metra, točnije 1,98 m, no kamera je, zajedno s njegovom skromnošću, tu činjenicu vješto skrivala. Njegov nadimak Smoki, koji je dobio po ulozi u filmu "Peščani grad" iz 1962. godine, postao je sinonim za šarm i toplinu, dok ga je uloga Borivoja Šurdilovića Šurde u kultnoj seriji "Vruć vetar" zauvijek upisala u srca publike diljem regije. Upravo su ga te uloge učinile zvijezdom čiji je sjaj dopirao do svakog doma bivše države, u vrijeme kada su se za vrijeme emitiranja njegovih serija ulice gradova praznile.

Rođen u rudarskoj obitelji, rano je ostao bez oca i na svojim je leđima, kako je jednom rekao, osjetio "težinu rudarskog kruha". To iskustvo nije ga slomilo, već ga je oblikovalo u čovjeka koji je iznad svega cijenio poštenje i poštovanje prema drugome. "Znam da sam kao dijete zapamtio nešto jako značajno, a to je poštovanje čovjeka po svaku cijenu i požrtvovanje za svakog. Uvijek sam u igru unosio srce i iskrenost, želeći po svaku cijenu da mi se to vrati", govorio je Samardžić, čija je iskrenost bila ključ ogromnog kredibiliteta koji je uživao među kolegama i publikom. Ta temeljna ljudskost bila je vidljiva u svakoj njegovoj ulozi, od partizanskih epopeja poput "Bitke na Neretvi" i "Valtera koji brani Sarajevo" do kompleksnih likova poput Crnog Roka u hrvatskoj seriji "Kuda idu divlje svinje", koju su mnogi proglasili najboljom serijom svih vremena na ovim prostorima.

Zenit popularnosti dosegao je kao Šurda, vječiti sanjar i "prekarni radnik" koji luta od posla do posla, od brijača koji usred brijanja legne jer mu je "pao tlak" do gastarbajtera u Njemačkoj, tražeći svoje mjesto pod suncem. Serija "Vruć vetar" postigla je nevjerojatan uspjeh, a u Mađarskoj je stekla kultni status do te mjere da je Samardžić na stadionu Nep dočekalo 100.000 ljudi, dok je naslovnu pjesmu "A sad adio" otpjevao na mađarskom. Bio je i miljenik Josipa Broza Tita, a upravo je on, kako je jednom ispričao, na Brijunima potaknuo maršala da se nakon potresa u Skoplju ponovno pokrene produkcija "Bitke na Neretvi", jednog od najskupljih i najspektakularnijih filmova jugoslavenske kinematografije. Kroz desetljeća karijere osvojio je sve najvažnije nagrade, od šest Zlatnih arena u Puli i Zlatnog lava u Veneciji do nagrada za životno djelo koje su potvrdile njegov status legende.

Ipak, iza blještavila reflektora i nebrojenih aplauza, Ljubiša je vodio svoje najteže bitke. Njegova najveća životna uloga bila je ona oca, a najveća tragedija gubitak sina jedinca Dragana, zvanog Gaga. Supruga Mirjana, s kojom je bio u braku više od 50 godina, jednom je izjavila: "On je toliko brižan da ga ja zovem mama, a on mene tata. Mali čak kaže da ga je Ljubiša rodio, a ne ja!". Ta bezgranična očinska ljubav suočila se s najgorim iskušenjem kada je Draganu u 34. godini dijagnosticirana leukemija. Godinama je Ljubiša snimao i radio danonoćno kako bi platio skupo liječenje u Londonu. "Kad je naš Gaga odlazio, mislio sam da neću izdržati i da će mi uskoro doći kraj. Mira me trgnula jer je bila svjesna da sam moralno pao. Govorila mi je: ‘Čovječe, život je smrt, upamti to! Nastavi raditi jer ćeš u tome naći smisao opstanka’", s bolom se prisjećao glumac. Ta ga je tragedija zauvijek obilježila, a snagu za dalje pronašao je u radu i obitelji, osnivajući produkcijsku kuću koja je iznjedrila hvaljene filmove poput "Nebeske udice".

U teškim vremenima ratova devedesetih, Ljubiša Samardžić pokazao je svoju ljudsku veličinu. Odbio je dopustiti da mu sin bude mobiliziran i poslan u rat "protiv dojučerašnjih susjeda i prijatelja", ostajući častan i dosljedan svojim uvjerenjima. Tijekom najtežih godina održavao je kontakte s kolegama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, poput redatelja Branka Bauera i Ivana Hetricha. Brojni hrvatski umjetnici, od Renea Bitorajca, koji je s njim glumio kao dječak, do Nine Badrić, koja ga pamti po toplim susretima u Dubrovniku, oprostili su se od njega s dubokim poštovanjem. "Bio mi je jedan veliki prijatelj koji me je podržavao kada mi je bilo najteže", izjavila je Neda Arnerić, ističući njegovu mudrost i strpljenje. Ta sposobnost da spaja ljude i čuva prijateljstva kada su se rušili mostovi bila je dio njegove jedinstvene osobnosti.

Posljednje godine života proveo je u tihoj borbi s teškom bolešću. Godine 2014. počele su vrtoglavice, a liječnici su mu dijagnosticirali agresivni tumor na mozgu uz vrlo loše prognoze. Unatoč svemu, borio se hrabro i dostojanstveno, daleko od očiju javnosti, okružen ljubavlju supruge Mirjane, kćeri Jovane i unuka. Njegov posljednji ispraćaj bio je duboko emotivan; stotine kolega, prijatelja i poštovatelja okupilo se u Beogradu, a najpotresniji trenutak bio je kada je kapelom odjeknula pjesma "A sad adio". Kroz suze, kći Jovana je poručila: "Bol si nadilazio radom, pretvarajući je u ljubav. Tako ćemo i mi sada, tata...". Po vlastitoj želji, njegova urna nije položena u Aleji zaslužnih građana. Odabrao je vječni počinak u obiteljskoj grobnici, uz svog voljenog sina Dragana.

Video