Novi Superman bori se s kulturom otkazivanja i spašava ljude od negativaca koji pričaju hrvatskim jezikom

Zadnja dva desetljeća, otkad je sir. Christopher Nolan snimio prvi dio trilogije o Vitezu tame pod okriljem studija Warner Bros, superheroji su preuzeli primat u filmskoj industriji. Pojava Kevina Feigea i njegovog Marvel filmskog svemira dodatno je produbila jaz između filmova baziranih na stripovskom predlošku i ostalih, što se najviše zrcalilo kroz rezultate na kino blagajnama. Do prijekopotrebnog 'poremećaja u sili' dolazi prvo završetkom treće marvelovske faze koju su obilježili Osvetnici u 'Endgame-u', a zatim imperij uzvraća udarac ljetnim fenomenom 'Barbenheimer' - viralna složenica od naslova Barbie i Oppenheimer, čiji je režiser, simbolično, već spomenuti Nolan - potvrđujući skidanje Marvela i DC-ja s financijskog trona. 

I dok se Marvel pokušava vratiti na staze stare slave recikliranjem popularnih glumaca u drugim ulogama, DC svoj filmski svemir gradi iz samih temelja, pod arhitektonskom palicom Jamesa Gunna, režisera koji se proslavio upravo u konkurentskoj kompaniji iznenađujućim hitom 'Čuvari galaksije'. Iz DC Studiosa Gunnu su ukazali potpuno povjerenje, dodijelili mu funkciju sudirektora te ga, uz producenta Petera Safrana, proglasili junakom koji će revitalizirati žanr. S velikim moćima dolazi i velika odgovornost, pa je američki filmaš za početak nove ere preuzeo najteži zadatak - napisati i režirati sljedećeg Supermana. Tri godine kasnije film je uspješno stigao u kinodvorane i nakon prvog vikenda ostvario globalnu zaradu od 217 milijuna dolara, no opravdava li kvaliteta početno uzbuđenje?

Prvi i najveći dio slagalice riješen je odabirom glavnog glumca. David Corenswet uskočio je u čizme svojih prethodnika i postao četvrti filmski Superman. Iako prvi u nizu, Christopher Reeve (Superman, 1978.), ostaje zlatni standard kada je riječ o portretiranju sina Kryptona, 32-godišnji Corenswet predstavlja osvježenje u odnosu na Henryja Cavilla (Čovjek od čelika, 2013.)  i pomalo zaboravljenog Brandona Routha (Povratak Supermana, 2006). Njegov Superman, za razliku od Gunna, ne mari za politiku, želi spasiti ljude od pogibije i bori se s moralnim dilemama koje ga približavaju prosječnom čovjeku. Dojam istovjetnosti dodatno pojačava alter-ego Clark Kent, u ovoj iteraciji smotani štreber zaposlen kao reporter u redakciji Daily Planeta. S obzirom na životnu fazu u kojoj se nalazi, naslovnog lika znatno više gledamo kako s plaštem na leđima prkosi negativcima nego što u civilu piše novinske članke ili posjećuje svoje ovozemaljske roditelje na selu u Kansasu.

Glavnog pomoćnika Superman ima u svom četveronožnom ljubimcu, psu Kryptu. James Gunn ponovno je demonstrirao vještinu da kroz simpatične, slatke životinjske likove igra na izazivanje emocija kod gledatelja. U posljednjim Čuvarima galaksije to je bio Rocket Raccoon, ovdje neobuzdani bijeli terijer generiran po uzoru na režiserovog vlastitog psa kojeg je udomio iz azila. Prilikom promatranja odnosa Supermana i Krypta najviše se prepoznaje Gunnova tendencija žrtvovanja Supermanovog autoriteta kako bi ga humanizirao i udaljio od očinske figure kao prepoznatljive karakterne osobine prijašnjih verzija. Na sličan način režiser tretira ozbiljnije trenutke radnje, naposljetku ih razvodnjavajući sebi svojstvenim humorom, nešto što je gotovo nepogrešivo i puno bolje radio Sam Raimi u Spider-Man trilogiji.

Izvrstan posao odradila je Rachel Brosnahan u ulozi Lois Lane, kolegice i najveće ljubavi Clarka Kenta. Ona utjelovljuje novinarski ideal, reporterku koja nikome ne vjeruje, ne izokreće činjenice i neumorno istražuje s namjerom da otkrije pravu istinu umjesto da vjeruje u ono što joj se kaže. Nerijetko 'žrtva' njezinog profesionalnog pristupa postaje i sam Clark, konkretno u sceni intervjua tijekom kojeg se Lane i Kent dotiču Supermanovog prethodnog uplitanja u invaziju države agresora na svojeg mirnog susjeda. Naime, Lois preispituje etičku i moralnu ispravnost Supermanovih metoda rješavanja sukoba između država čija situacija neodoljivo podsjeća na odnos između Rusije i Ukrajine.

Korak dalje u uključivanju političkog podteksta u radnju Gunn čini prijeteći još jednim ratom dvije na prvi pogled fiktivne države, nekonfliktnog Jarhanpura i militantne Boravie. Na čelu potonje nalazi se pomahnitali diktator Vasil Ghurkos kojeg uvjerljivo igra osječki glumac s međunarodnim pedigreom, Zlatko Burić, iz čijih usta na iznenađenje cijele dvorane često izlaze rečenice na jasnom hrvatskom jeziku. U ovom slučaju, njegov 'Izrael' sprema konačni napad na oslabljenu 'Palestinu', reference koje režiser komunicira izraženim vizualnim identitetima dvije sukobljene strane, a u tome mu kao glavni pokretač konflikta pomaže zli businessman Lex Luthor.

Nicholas Hoult potvrdio je status zvijezde u usponu odigravši najvećeg Supermanovog suparnika baš kako je zamišljeno. Luthor izgledom i ponašanjem predstavlja mješavinu Jeffa Bezosa i Elona Muska. On inicijalno vlastitu tehnologiju koristi za izrađivanje oružja za agresora, dok istovremeno poput šahovskog majstora planira nekoliko poteza unaprijed s jednim ciljem - uklanjanjem Supermana. Većina zasluga i ovdje ide glumcu koji izvlači maksimum iz manjkavog i neujednačenog scenarija koji Lexa u jednom trenutku predstavlja zastrašujućim igračem ruskog ruleta, a u drugom infantilizira njegovu pojavu pretvarajući ga u razmaženo derište koje u bijesu baca stvari zaposlenicima. Svjetliji ton filma nije jedini element kojeg Gunn posuđuje od Supermana Richarda Donnera. Tu se ubraja i Lutherova motivacija da nakon invazije u znak zahvale za pruženu pomoć sebi prisvoji državu jer, kako glasi poruka filma iz 1978., zemlja je najdragocjenija stvar koju ne mogu proizvesti.

Preko Luthorova djelovanja režiser komentira notornu kulturu otkazivanja te sve izraženije probleme imigranata u Americi, i to tako što Supermana želi predstaviti kao ilegalnog vanzemaljca koji je došao na zemlju s ciljem da njome ovlada. Pritom se Lex služi društvenim mrežama na kojima tisuće njegovih botova piše negativne komentare, a u sve se uključuju i mainstream mediji. Cijela situacija rezultira krizom identiteta kod Supermana i emotivnim razgovorom s Jonathanom Kentom na trijemu obiteljske kuće u Kansasu, gdje je mali Clark proveo djetinjstvo. Riječ je o jednoj od rijetkih scena nekompromitiranih jeftinim humorom, pri čemu Gunn ne koristi Supermanove roditelje kao motivatore postupaka likova koji su inače nevažni za radnju, poput Marthe Kent u 'Batmanu protiv Supermana', već su oni esencijalan dio priče i razlog što Clark mnogima predstavlja 'svjetionik nade'.

Unatoč zamjerkama u vidu isforsiranog humora i scenarija koji kvalitetom ne prati izvedbe glumaca, James Gunnova vizija Supermana dostojna je posveta igranom klasiku iz 70-ih te animiranoj seriji s druge polovice 90-ih. David Corenswet oslikao je Supermana kao naizgled običnog čovjeka odgojenog na selu usred ničega od strane dvoje skromnih farmera, koji protiv svoje volje posjeduje moći koje mogu spasiti milijune, ali i uništiti čitav planet. Hoće li ovaj film spasiti superherojski žanr ili pak mnogobrojnim fanovima uništiti posljednje nade, rano je reći, no prostora za nove nastavke priče o Čovjeku od čelika svakako ima.