Bivši član žirija popularnog kulinarskog showa Nove TV "MasterChef", 71-godišnji Radovan Marčić nakon godina i godina isprobavanja i ocjenjivanja hrane po svijetu odlučio je obračunati se s viškom kilograma. U razgovoru za Gloriju otkrio je kako mu je volju u naumu da se "dovede u red" potaknula knjiga "Glukozna revolucija", a koju mu je doslovce u ruke gurnuo sin Jerko.
Njegov jelovnik sastoji se od, primjerice za ručak – blitve, lešo ili pečene piletine ili ribe. Otkrio je, otkako je na takvom režimu prehrane u kojem dominira povrće, minimalno pšeničnih proizvoda i voća, ima puno više energije te je manje nervozan. – Priuštim si tu i tamo nešto slatko, sagriješim, popijem malo vina na druženjima, i što sad? Jer generalno sam jako sretan ovim gubitkom; sa 136 kilograma pao sam na manje od sto – priznao je u spomenutom razgovoru gastronom, redatelj, pisac, publicist, urednik i novinar... Osim što je uveo veliku disciplinu u svoj jelovnik, prestao je i pušiti, te već dvije godine više nije ovisnik o nikotinu.
– Nema tu nikakve tajne, nisam pobornik gladovanja, ali bez discipline i konkretnih promjena, kilogrami se teško mogu gubiti – poručio je za kraj. – Bili su tu još i Božica Brkan, Veljko Barbieri, Rene Bakalović... Mi smo u to vrijeme bili ti tzv. ljubitelji. Educirali smo se, svatko od ova tri imena koja sam spomenuo otišao je svojim putem, neki u biznis, drugi u novinarstvo, pa u produkciju, knjige recepata, fenomenologiju hrane... Prvi sam počeo pisati fenomenološke stvari, obilaziti restorane, a poslije su me slijedili svi pa mi to priznaje čak i Veljko Barbieri koji je puno uspješniji od mene ako govorimo o autorstvu pisane riječi u gastronomiji – kazao je Marčić u razgovoru za Večernji list 2023. godine, a ovom se tematikom vrlo ozbiljno počeo baviti 1995. kad je postao urednik za gastronomiju, kulturu i nautiku u časopisu More.
– Imao sam dobar pedigre zahvaljujući tome što sam završio dva humanistička fakulteta, jer nije samo stvar čitanja recepata ili knjiga o hrani nego je od presudne važnosti da možeš sve smjestiti u kontekst. Drugo, morate biti i fiziološki predisponirani, odnosno imati istančane receptore za prepoznavanje okusa – to se može postići treningom, a može vam biti i urođeno. Ja imam jezik koji se u medicini zove lingua geografica i vrlo je osjetljiv na sve jedalačke podražaje. I na kraju, treba potrošiti jako puno novca i vremena jedući po restoranima i putujući svijetom da bi se upoznale različite kuhinje, a i uložiti puno vremena u promatranje kako chefovi rade i učiti od njih. Moje prvo asistiranje kuharima u pravoj restoranskoj kuhinji dogodilo se kad sam imao 17 godina i u tri tjedna napredovao sam od perača posuđa do “specijalista” za salate, tako to počinje. Sve to silno iskustvo trebalo bi prikupiti da bi čovjek mogao relevantno donositi sud o nekom jelu.
Danas je smiješno gledati razna testiranja hrane – to je vaše mišljenje, ali koja je podloga za to?! Trebalo bi u taj famozni kušački tim uzeti barem jednog nutricionista, a ne ocjenjivati na razini “sviđa mi se ili mi se ne sviđa”. Možda to što se tebi sviđa ne valja ništa! Prevladalo je neznanje, a svi imaju što reći jer gastronomija je danas u modi. Eto, tako je nekako nastao naš pokret koji je opet otišao u čabar jer sad piše tko hoće i sudi tko hoće. Ne možeš suditi ako nisi nešto prošao ili pitao nekoga tko je prošao. Tvoje mišljenje proizišlo isključivo iz činjenice sviđa li se tebi neki okus ili ne sviđa nije dovoljno – pojasnio je Radovan Marčić, a ostatak intervjua pročitajte OVDJE.
Nevjerojatno je da prije pojave ozempica nismo čuli niti jednu ovakvu priču kako su bez vježbanja kile samo pobjegle. :)