Nagrađivati treba mlade ljude, starima je najveća nagrada da ih pamet i noge još služe

Nekada su se, vjerujte dragi mladi čitatelji, pisala pisma. Ispisali biste što ste osjećali, složili pismo u kuvertu, zalijepili poštansku marku i ubacili u veliki žuti metalni sanduk. I čekali, čak zamišljali kako ga osoba kojoj pišete otvara i polako čita izvlačeći iz slova koja ste nekim redom posložili kako bi to na jezik kojem su vas učili sličilo. Pisao sam pisma i ja. Djevojci iz vojske, mami i tati s ljetovanja preko društva Naša djeca (da, da, za tadašnju sirotinju), pisao prijatelju, baki i sestrama. Ali sada, ne želite čuti s koliko godina, napisao sam pismo pjesniku. Velikom, jednom od najboljih i najvještijih stihopolagača (postoji li uopće ta riječ!) koje smo ikada imali i hvala Bogu ili big boomu ili predsjedniku udruge agnostika, još uvijek imamo. I sve se nešto trudim da pitanja zvuče umno, da ne kažem pametno, ne bi li čovjek dobio dojam da mu trud odgovaranja neće biti uzaludan. No, na sreću ili pak nesreću sreli smo se u međuvremenu prije nego će mi poslati pismo kojeg se bojim. Dakle, oči su obavile posao prepoznavanja duša, što je samo pojačalo tremu s kojom bih svako jutro poluhrđavim ključićem otvarao poštanski sandučić. I onda stiže pismo, naprijed ime moje, iza sitno piše Enes Kišević, glumac, pjesnik, čovjek. Stihovima okupana duša podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, rođena u Bosanskoj Krupi na neradni Praznik rada 1947., odrastala i školovala se u Ključu i onda Zagrebu. Pismo je to koje običan čovjek neokrznut darom pjesničkim, kao ja, ne može ostaviti za sutra. Pa piše mi pjesnik i glumac i književnik, autor desetaka zbirki poezije prevedenih na mnoge jezike. Meni. I vama koji ovo čitate.