Rekla si idemo na selo i bila u pravu, uzgajati djecu, životinje, travu, nema birokrata ni velikog brata, nema ideala, nema shangri-la-la-la”, pjevaju Kojoti u sjajnom singlu “Evolucija ide u pogrešnom smjeru” s povratničkog albuma “Sve je pod kontrolom?”.
Potpuno su pogodili, i bez upitnika, imamo dovoljno dokaza da evolucija ide u pogrešnom smjeru i, naravno, sve je pod kontrolom. A to je u redu, u cijelom pop-svijetu je tako, pa se baš zbog toga čini logičnim povratak rock-benda koji je krajem devedesetih snimio tri albuma – nedavno ujedinjen box setom “Dragocjeno raskošno blistavo” – vratio se serijom povratničkih nastupa nakon prvog “ukazanja” na Brijačnici prije dvije godine i nakon nekoliko singlova s novim albumom.
Ili starim? Jer, pogled unatrag u ova postmodernistička vremena odavno je izmijenio “progres” ne samo rock–glazbe, a baš su ga Kojoti koristili još u prvom naletu krajem devedesetih, što neki nisu shvatili. Ali jesu nakon što su se Kojoti raspali, a oni se raspisali o koncertima White Stripesa, Jacka Whitea, Hivesa, Jona Spencera i ostalih koji su odjednom postali moderni.
Stoga, sve tadašnje tlapnje nekih o “staromodnom gitarističkom rocku” padaju u vodu, jer je vrijeme pokazalo da su Kojoti bili u trendu, a novi album “Sve je pod kontrolom?” bolji je, cjelovitiji i izveden zrelije od onih starih. Sigurna svirka, sjajni gitaristički rifovi, pamtljivi refreni i tutnjajuća ritam sekcija ovdje su dokazom da su u igri ne Partibrejkersi i stare Majke, nego RHCP, Jack White i Jon Spencer (križani u “Ljubav u kvaru”), a naravno i Stoogesi i MC5.
Kojoti trče kroz svoj spoj garažnog rocka, post-punka, funka RHCP-a u “Mi ne pripadamo tu”, psihodelije, blagih dotoka electronice, rapa s gostovanjima Kandžije u naslovnoj pjesmi i Luke Barbića iz TBF-a u “Da li znaš moje ime”, do možda najboljih pjesama Kojota, višeminutnih i slojevitih “Prekrasan dan” i “Oprosti što te volim” s Vavinim lap steelom i klavijaturama Vedrana Križana.
Uvodne “ekološke” stihove možemo shvatiti i kao “priznanje” nakon dvadesetogodišnje stanke Kojota jer, kao i u svijetu, to što je rock nastao kao križanac countryja i rhythm and bluesa, američkih “seoskih” žanrova, ide ruku pod ruku s Vidukinom off karijerom proizvođača kupinova vina, pa i s rock-glazbom ako su sastojci pravilno obrađeni, “ubrani” i pročišćeni u derivat kakav su složili Kojoti na “Sve je pod kontrolom?”
Važan element priče o vjerodostojnosti Kojota upravo su koncertni nastupi, koji su ih osim Tvornice, krova MSU-a i Beerfesta, krajem 2018. dovele i u Sax! gdje su prvi put predstavili budući album. Pa kakav je? Taman kakav treba, a najveća “krivnja” kod (zlo)namjernika bit će mu upravo najveće vrline; energija, strast i organski zvuk koji vreba iz deset pjesama i završne gitarističke folk minijature “Dan”, posvećene preminulom klavijaturistu Danu Divjaku. Jedan od najartikuliranijih domaćih gitarista Davor Viduka prihvatio se i producentskog dijela posla te, nasuprot zaduženja u Kawasaki 3p, otišao prema naizgled “običnom” zvuku i “normalnoj” svirci, skupa s frontmenom Alenom Marinom, Vanjom Marinom na basu i sjajnim bubnjarom Bobom Grujčićem. E sad, zašto naizgled “obično” i “normalno”? Zato što je upravo to ono “dragocjeno, raskošno i blistavo” u slučaju Kojota, a ujedno i teško dohvatljivo mnogima koji se prihvate gitara, bubnjeva i basa.
Ali opet, svim domaćim šminkerima niti to neće biti dovoljno. Jer ne priznaju golem Vidukin ešalon gitarističkih (eks)kurzija od Greaseballsa, Kojota, preko Majki, PC&VC i suradnje s Đanom Šegon (koju mnogi zaboravljaju, a dala je neke od najuzbudljivijih Vidukinih gitarističkih koncertnih izdanja), pa sve do K3p i novih Kojota. Međutim, kako živimo u vukojebini u kojoj umjetna šminka najbolje prolazi, svaki organski doprinos i nepatvorenost poput ove Kojota moraju naići na osporavatelje, tj. medijske “kojote”. Znači, sve je pod kontrolom.