Stipe Sladoljev nedavno je postao voditelj Dnevnika Nove TV. Nakon gotovo četvrt stoljeća uspješne karijere u sportskom novinarstvu, ovaj iskusni reporter, urednik i voditelj preuzeo je kormilo najgledanije informativne emisije u zemlji nakon odlaska Petra Pereže na RTL. Za Sladoljeva, koji je na Novoj TV stasao gotovo od samih početaka, ovaj prelazak predstavlja prirodan razvojni put.
Nakon gotovo četvrt stoljeća u sportskom novinarstvu postali ste voditelj Dnevnika Nove TV. Kako je došlo do ove odluke i kada ste prvi put saznali da biste mogli preuzeti ovu ulogu? Da se ta opcija uopće razmatra, doznao sam prije nekih godinu i pol, ali sve je to bilo samo u nekim usputnim razgovorima, kao jedna eventualna mogućnost, bez konkretnih planova i ponuda. Prvi konkretan razgovor dogodio se krajem travnja. Odluka je bila zajednička, moja i mojih nadređenih. Što se mene tiče i moje odluke, bila je s jedne strane emotivno nabijena jer jako volim sportsko novinarstvo, ali s druge strane laka i logična, jer me u životu zanima baš svašta i oduvijek uživam u informiranju o svim aspektima našeg divnog, ali i kompliciranog svijeta.
Sjećate li se trenutka kada vam je ponuđeno da postanete voditelj Dnevnika? Kakva je bila vaša prva reakcija? Naravno, od toga je prošlo tek nekoliko tjedana. Prva reakcija bila je zahvalnost na povjerenju pa zatim i ponos. Zatim dvojba zbog ljubavi prema sportskom novinarstvu i zbog rastanka s mojom divnom sportskom redakcijom, pa na kraju sreća jer odluka je ipak bila jasna, lijepa i logična.
Je li prelazak iz sportskog u informativni program bio nešto o čemu ste razmišljali i ranije ili je ovo došlo neočekivano? Kao što sam i rekao, kada se to dogodilo, nije bilo sasvim neočekivano. Nešto kao kad znaš da je moguća oluja, ali kad jednom pukne grom, ipak te strese. Eto, taj osjećaj svi znate. Bilo je otprilike tako.
Koliko su trajale pripreme za prvi Dnevnik i kako su izgledali ti dani iza kamera? Trajale su neka tri tjedna, od čega je jedan tjedan bio godišnji odmor, za pravi emocionalni odmor od svega što donosi takva promjena i takav izazov. Imao sam probe s Rominom Knežić i Valentinom Baus ispred kamere, vježbe s našom fonetičarkom i komunikologinjom Gabrijelom Kišiček iza kamere i puno divnih susreta i razgovora s kolegama (iz sportske redakcije, hard-news redakcije, režije, snimatelji, montažeri, ostali odjeli Nove TV...). Kolege su mi bili posebna i najveća podrška. Uz naravno podršku obitelji, koju imam i na koju računam cijeli život.
Jeste li imali tremu prije prvog pojavljivanja u ulozi voditelja Dnevnika? Trema je išla nekako kao parabola: od minimalne, preko velike, pa nazad do minimalne. Kad sam dobio i prihvatio novu ulogu, treme gotovo da nije bilo. Vjerovao sam u sebe, prezentiram sportske vijesti već više od 20 godina, razmišljao sam "ma joj, pa sve je to vrlo slično". Pa je trema rasla sa svakom novom probom, vježbom i snimanjem raznih promotivnih materijala. Tu me sad počeo obuzimati dojam "aha, ipak je ovo nešto veliko". Onda je trema opet pala uz podršku i pohvale kolega, pa je uoči prvog Dnevnika opet bila minimalna. Bila je tu, ali zaista malecka.
Što je teže - voditi sportski studio tijekom velikih natjecanja ili sjesti za stol Dnevnika koji svakodnevno prati cijela Hrvatska? Ovo sam tek počeo pa je svakako veći izazov. U sportu sam potpuno kao kod kuće, a ovo je nešto novo. Ipak, osjećam da ću se brzo i za ovim stolom osjećati kao kod kuće.
Poznati ste po smirenosti i sigurnosti u eteru. Postoji li ipak neki trenutak kada vas je kamera uspjela izbaciti iz ravnoteže? Sama kamera ne, ali svaka komunikacija s Vladom Bobanom ispred kamere nosi rizik izbacivanja iz ravnoteže.
Hoće li vam nedostajati sportska redakcija i svakodnevni rad sa sportskim kolegama? Kada sam vagao odluku, najteži uteg na drugoj strani bilo je upravo to. Ana-Marija, Anita, Saša, Vlado, Stipe, Ivan, Marko i Josip s godinama su mi postali druga obitelj. Naše zajedničko radno mjesto postalo je takvo da ja na posao dolazim pjevajući, a sad odjednom, više nisam dio te priče. Jako će mi nedostajati taj osjećaj. S druge strane, da sad ne radim neku nepotrebnu dramu oko toga, zapravo i dalje radimo u istoj prostoriji, udaljili smo se svega nekoliko stolova, i dalje smo nadohvat ruke jedni drugima. Oni će zauvijek ostati moja ekipa.
Je li vas iznenadila količina podrške koju ste dobili od kolega i gledatelja? Ne znam kako bih to izmjerio, ali moj dojam je da su me gledatelji prihvatili za početak i uvjeren sam da će me s vremenom prihvatiti još više. Ali kolege? E oni su čudo! Ma znao sam ja da oni mene vole, hahaha. Ali da im je toliko stalo, e to me ipak iznenadilo! Bili su tako puni podrške i ljubavi, da ih ne mogu dovoljno nahvaliti. Nemogući su bili! Predivni. Njima sam posebno zahvalan.
U Dnevniku Nove TV zanimljivo je da je Šibensko-kninska županija prilično zastupljena. Vaš prethodnik na mjestu voditelja Dnevnika Petar Pereža je šibenski zet, Valentina Baus dolazi iz Šibenika, a vi iz Vodica. Šalite li se na račun te "dalmatinske veze" u redakciji? To su samo voditelji, a tu su od novinara još Danijel Vrbota iz Šibenika i Dina Ćevid sa Srime. Ima tu neka tajna veza, ali u redakciji se nikad nismo grupirali lokal-patriotski. Takvi smo mi s autobusne linije Šibenik-Srima-Vodice-Tribunj, kozmopoliti, hahaha.
Što su vam rekli u Vodicama kada su čuli da postajete voditelj najgledanijeg Dnevnika u zemlji? Idem u Vodice jednom mjesečno. Najviše zbog roditelja, da ih vidim što više, a onda i zbog samih Vodica, koje obožavam, iako sam otamo otišao već sa 14 i pol godina, odlaskom u srednju školu u Zagreb tijekom ratnih godina. Otkad se ovo dogodilo, nisam bio u Vodicama. Em su bile pripreme, em druge obaveze vezane uz ovo, em mi je trebalo malo mira da sve to procesuiram na pravi način. Moji najbliži su ponosni i puni podrške, ali kad idući put dođem dolje, od Vodičana očekujem i puno zezanja na svoj račun, jer kakva je to podrška na vodički način ako ne bude i podbadanja?
Vratimo se malo na početke - kako ste uopće završili u novinarstvu i zašto baš sport? Tog proljeća 2002. taman sam bio apsolvent na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti. Razmišljao sam o svačemu: akademskoj karijeri, prijavama na natječaje u školama, privremenom konobarenju... Sjedio sam u sobi u studentskom domu Cvjetno naselje i gledao televiziju, kad se pojavio oglas da HRT traži sportske novinare. Do tada tu opciju nisam uzimao nimalo ozbiljno. Sport sam oduvijek volio, provodio sate uz Sportske novosti, televizijske i radijske prijenose, ali sam mislio da sam preveliki autsajder da bih zaista radio na televiziji, koja je u to doba bila medij bez konkurencije. Prijavio sam se na audiciju uz jednostavnu pomisao "Zašto ne?" i prošao. Honorarni posao dobili smo nas petorica, od kojih smo dvojica, Saša Lugonjić i ja, ostali u branši.
Tijekom sportske karijere pratili ste brojne velike događaje. Koje biste prijenose, reportaže ili intervjue posebno izdvojili? Pa bilo je baš svega. Najuzbudljiviji su bili prijenosi velikih mečeva Mirka Filipovića: 2005. borba za Prideov naslov prvaka protiv Fjodora Jemeljanenka i 2006. osvajanje Prideova Grand Prixa. A od intervjua, baš smo se nedavno smijali tome, gostovanje Zlatka Dalića u studiju Dnevnika 2017., kad je kao novi izbornik odveo Hrvatsku na SP 2018. Izbornik je te večeri uživo gostovao na sve tri nacionalne televizije, a naš Sport išao je kronološki posljednji. Da se u intervjuu ne bih ponavljao, ja sam pogledao oba njegova prethodna gostovanja te večeri, križao ponavljajuća pitanja i dodavao nova. Na kraju su mi ostala samo kritička pitanja. Osim same čestitke na početku, izbornik je umjesto slavljeničkog intervjua morao odgovarati na pitanja redom formulirana "Ma u redu je to i to, ali što kažete na taj i taj problem?".
Je li tijekom godina bilo gafova u eteru koje danas možete prepričavati sa smiješkom? Naravno. Zauvijek će mi ostati u glavi s mojih početaka jedan od prvih priloga o reliju Dakar, iz siječnja 2003. Tada o tom reliju znam nešto, dovoljno za osnovnu orijentaciju, a ostalo je snalaženje. I vidim poredak etape toga dana, piše da je na prvom mjestu J. Kleinschmidt (Ger). I ja bez puno razmišljanja u offu kažem "etapu je osvojio Nijemac Kleinschmidt". A bila je to žena, Njemica Jutta Kleinschmidt, i to ne bilo koja žena, nego živuća legenda, pobjednica te utrke 2001., jedina žena koja je ikad osvojila reli Dakar! Ali eto, auto-moto sport mi je oduvijek bio slabija strana.
Gledatelji vas poznaju i kao odličnog kvizaša - osvajali ste novac u "Milijunašu" i "Potjeri". Otkud ljubav prema kvizovima?Oduvijek me u životu svašta zanimalo, o svačemu sam volio čitati i istraživati. Imao sam 12 godina kad smo završili u skloništu za vrijeme napada na Šibenik 1991., a kao prvu stvar u sklonište sam dovukao svih šest svezaka Opće enciklopedije Leksikografskog zavoda. Interneta tada nije bilo. Na isti način zanimljivo mi je bilo i gledanje TV kvizova, od legendarne Kviskoteke, pa dalje. Pa sam se onda odlučio i prijavljivati. Pub kvizovi su mi i danas među omiljenim zabavama. Imaš kviz, imaš druženje s dragim ljudima, kako ne bi bio gušt?
Koliko vam znanje iz kvizova pomaže u svakodnevnom novinarskom poslu? Nikad ne bih rekao da je to "znanje iz kvizova", nego prvo ide znanje, pa onda kvizovi. Ako se mene pita, znanje stječeš ako si znatiželjan i ako ti je mnogo toga zanimljivo, a meni je: od povijesti i politike preko znanosti i religije do filma i glazbe. Ja ne pamtim niti se trudim pamtiti stvari koje me ne zanimaju, poput video-igrica ili Marvelovih franšiza. Među ostalim i zato nisam vrhunski kvizaš, nego "samo" dobar. Takvo raznovrsno znanje pomaže mi u svakodnevnom poslu, kako ne? I u sportskom novinarstvu do sada, a pomagat će i u novoj ulozi, za vladanje najrazličitijim temama i događajima, od politike i ekonomije preko kulture pa nazad do sporta.
Imate li neku profesionalnu ambiciju ili cilj koji još želite ostvariti? Nakon svega kako mi se profesionalni put odvio, evo stvarno ne znam kako uopće suvislo govoriti o ostvarivanju i neostvarivanju planova i ambicija. Jako se radujem ovoj novoj ulozi, pa tko zna kamo će me nastavak puta odvesti. Nadam se da će biti još mnogo toga čemu ću se radovati! I nadam se, naravno, da će to biti na zadovoljstvo gledatelja i svih ljudi koji me okružuju.