Kad se spomene ime Andreja Babića, mnogi će ga odmah povezati s prepoznatljivim zvukom grupe Markiz, koja je tijekom godina postala jedan od zanimljivijih spojeva popa i rocka na domaćoj sceni. No, ovaj talentirani autor i producent sada otvara novo poglavlje - izdavanjem svog prvog solo albuma “Neki novi ja”, na kojem istražuje osobniju, intimniju stranu stvaralaštva. Osim toga, Babić je i glavni tajnik Hrvatske glazbene unije, te se i na taj način skrbi za prava glazbenika.
Tko je Babich u odnosu na Andreja Babića iz Markiza? Što se zapravo promijenilo u tom „novom vama“? Babich je produkt mog intimnog svijeta, neke moje iskrenosti, bez kočnica da se nešto otvoreno kaže i bez dileme što će netko drugi o tome reći. Babich sam ja iz prvog lica. On je prudukt osjećaja, strahova, reakcija i neke umjetničke potrebe da ono što glazbeno stvorim, na kraju čuje širi krug ljudi. Ne volim situaciju u kojoj pjesme stoje u folderu i čekaju Godota. Nemam nikakvih spektakularnih ambicija, samo potrebu raditi glazbu i možda usput pokušati nadoknaditi vrijeme koje sam potrošio kad sam otišao iz glazbe i živio bez stvaranja glazbe. U Markizu sam pisao za ženski vokal, a to je bitna razlika.
Kad ste shvatili da je vrijeme za prvi solo album, što je bio onaj ključni trenutak koji vas je gurnuo? Neki dan sam pripremao informacije za jedan intervju i shvatio da je zadnji Markiz objavljen 2018. godine. 7 godina je stvarno zazvučalo zabrinjavajuće dugo. Vrijeme uvijek iznenadi. To mi je bio dovoljan okidač i opomena da se prestanem praviti važan što sam kreativan i da je vrijeme da to pokažem i djelima. Za nekoga tko misli da je kreativan, 4 albuma u 15 godina ne zvuči dovoljno. S druge strane, Ines se unazad nekoliko godina željela autorski ostvariti kroz svoj bend Bad Red Bunny. Uvijek je lijepo kad iz sebe izvučeš nešto novo što će zauvijek ostati zapisano kao neki glazbeni i životni trag, pa sam njenu odluku uvijek podržavao. Nakon saznanja da će Markiz duže mirovati, počeo sam razmišljati gdje bih se mogao smjestiti i nastaviti s glazbom. Bilo je raznih ideja. Trebale su mi 2 godine da se odvažim ući u ovu priču kao kantautor. Uvijek sam se ugodnije osjećao negdje sa strane, s gitarom, a ne kao pjevač, pa je ta odluka bila dosta komplicirana.
Koliko je ovaj album za vas bio terapija, a koliko karijerni iskorak? Što vam je bilo važnije dok ste ga radili? Sad kad razmišljam s odmakom, mogu reći da sam zadovoljan kako je sve skupa ispalo. O karijeri uopće nisam razmišljao. Volim kad se ljudima svidi ono što radim, ali nemam neku posebnu ambiciju biti poznat i popularan. Ako je takvih ideja ikada bilo, ostale su u davnoj prošlosti. Kad bi mi ove pjesme otvorile prozor prema javnosti i mogućnost da prezentiram neke buduće pjesme, onda mi je to sasvim ok. Snimanje albuma me jako emotivno ispraznilo. Osjećao sam se kao potrošena baterija, koja treba pauzu da se ponovo napuni. Može se reći da je snimanje bilo i neka vrsta terapije, jer sam nakon dugo vremena pisao za sebe, vagao riječi, nekako predstavio i otkrivao sebe kroz pjesme. Taj proces je bio kao tražilica nekog drugačijeg pristupa, pa nije ni čudo da se album zove "Neki novi ja".
Vaši tekstovi su dosta intimni i mračniji. Jeste li svjesno išli u „seciranje“ odnosa i sebe ili je to samo izašlo spontano?Svjesno sam išao na seciranje jer sam krenuo jedinom ispravnom logikom, a to je da samo iskrenošću mogu biti autentičan Prvi put sam se našao u situaciji da pjevam, shvatio da izgovorena/otpjevana riječ ima veliku težinu i da je važno što pjevaš. Iako sam imao uspjeh s prijašnjim pjesmama, često se pitam jesam li kod tekstova koje su drugi pjevali, mogao bolje, dublje, intimnije. Nikako se nisam htio baviti recikliranjem već preslušanih ljubavnih tema i riječi koje sam čuo stotinu puta.
Novi singlovi prate zanimljivi, atmosferični spotovi. Koliko vam je vizual bitan u cijeloj priči Babicha? Jako je bitan. Volim kad video prati priču iz pjesme. Posebno je lijepo kad osmisliš tako emotivnu priču kao u spotu za pjesmu "Pričekaj" (s Ivanom Kindl). U ovom našem urbanom svijetu glazbe, financijske mogućnosti su ograničene i treba dosta truda i razmišljanja da bi se unutar malog budžeta napravila dobra priča. Osobno se ne volim gurati u spotove, imam neku averziju na snimanje spotova, što nije rijetka pojava ni kod mojih kolega. Draže mi je kad mogu angažirati ljude koji će priču učiniti još boljom.
Markiz je imao ozbiljan niz radijskih hitova i Porin nominacija. Kad danas pogledate unatrag, što vam je najveći highlight te priče? Zašto onda po vama Markiz nije i punio dvorane? Markiz je bio prepoznat od struke i medija, ali smo imali nedovoljan broj koncerata. Vjerojatno smo to mogli i bolje, a mogli su bolje i organizatori koncerata koji nas doslovno nigdje nisu zvali ni predstavili. Sjećam se da su u to vrijeme svi išli na sigurno i radili s već etabliranim imenima. Nije im se dalo graditi priču od temelja. Svi albumi su ostvarili nominacije za Porin, ali to očito nije bilo dovoljno da se bend etablira kao koncertni bend. To je zapravo jako čudno, s obzirom da nam je Ines vokal. Jednom mi je netko rekao da smo previše pop za rock/alter koncertnu publiku, a previše rock za široku publiku. Narod bi rekao - ni vrit ni mimo :)) Ako se nakon 2-3 albuma ne dogode ozbiljniji koncerti, onda očito postoji problem. Svaki bi se izvođač tada morao pogledati u ogledalo i zapitati ima li to sve skupa smisla. No to ne znači da smo odustali. Život piše romane. Tko bi rekao da ću ja pjevati. S obzirom da smo se pogledali u ogledalo, highlight Markiza tek očekujem.
Već više od desetljeća ste izvršni tajnik HGU-a. Koliko vam ta pozicija oblikuje pogled na vlastitu karijeru kantautora? HGU mi je omogućila da po kratkom postupku upoznam sve te divne glazbenike i kreativne ljude koji nam svojim radom uljepšavaju svakodnevicu. Prije nego sam se odlučio za solo projekt, pričao sam s nekim kolegama i svi su me poticali da krenem u akciju. Ne znam kako to izgleda "izvana", ali mogu reći da nikada nisam osjetio neku negatvinu energiju među kolegama. Lijepo je biti dio glazbenog svijeta, a još je ljepše upoznati i družiti se s ljudima sličnog svjetonazora.
HGU se navodi kao ključan za zaštitu prava izvođača. Koja postignuća u zadnjih nekoliko godina smatrate prekretnicama za scenu? Osim što je HGU svojim članovima osigurala poreznu olakšicu i što se na dnevnoj bazi bori za prava glazbenika (trenutno su u prvom planu digitalna prava izvođača), mora se spomenuti da smo jedina udruga koja je tijekom pandemije osigurala svojim članovima konkretnu financijsku pomoć, u suradnji s Ministarstvom kulture i medija RH. Glazbena industrija je jako stradala tijekom Covida i ljudi su preko noći ostali bez posla. Javnost često misli da glazbenici sjajno žive, a zapravo takav dojam grade gledajući nekoliko najvećih imena. Glazba se sastoji od velikog broja malih kotačića koji ju pokreću, od ljudi za instrumentima do tonaca, organizatora, itd....Kad jedan od tih kotačića iskoči, ne funkcioniraju ni oni najveći. Svi su oni nužni da bi se stvari odvijale bez problema. Izvođačima smo bili premosnica u vrijeme kad se činilo da je sve potonulo. Održali smo ih iznad vode, pa pokrenuli "Jer svirati se mora", također u suradnji s Ministarstvom. Može se reći da smo u to vrijeme spasili izvođačku scenu i stvorili preduvjete za kasniji big bang. Imamo malu, ali sjajnu ekipu ljudi u HGU, koja godinama stoji kao štit ispred glazbenika i to rade jako dobro. Radimo puno zanimljivih projekata, puno toga smo pokrenuli i nadam se da se to vidi.
Iz vaše dvostruke perspektive, glazbenika i čovjeka iz institucije, u kakvom je stanju domaća scena 2020-ih? Što se tiče koncerata, rekao bih da je aktivnija nego ikad. Nakon Covida se desio pravi mali koncertni boom koji još uvijek traje. Svira se posvuda, zaživio je i Ajmo!, projekt kojim se potiče koncertna aktivnost i razvoj publike u manjim mjestima. To sve ide preko Ureda za izvoz glazbe, kojeg je osnovala HGU. Tu je i njihov sjajni Ship festival. Teško je nabrojati sve što se dešava. Jedino što me smeta je rast karaoke showova, u kojima uvijek isti pjevači unedogled "prebiru" po starim hitovima. Smatram da bi mediji, TV i radio postaje trebale više energije uložiti u autorske bendove i promovirati nove, mlade snage. Puno toga se dešava na sceni i sigurno zaslužuje veću pažnju od nekog pjevača koji pjeva hit iz 60-ih. Treba nam malo više balansa između svega navedenog. Tko nije probao, nije ni dobio, je li tako?!
Može li se hrvatski sustav autorskih i izvođačkih prava dovoljno brzo prilagođavati tehnološkim promjenama? Siguran sam da može. Do sada su i HUZIP i HDS-ZAMP pratili moderne tehnološke trendove i promjene, pa samim time i štitili svoje kreativce. Pretpostavljam da ciljaš na AI. Morat će se u vrlo kratkom roku definirati stvari na nivou EU, jer naš prijatelj AI uči iz već postojećih djela koje su plod nečijeg talenta. Čini se kako bi paušalna naknada bila najbezbolnije rješenje. Na početku me brinula činjenica da će neki pisač promptova uskoro zamijeniti nekog rođenog kreativca, ali sam teška srca shvatio da ne mogu puno promijeniti. Tu smo gdje smo, sve se dešava velikom brzinom. Nisam sretan da će ljudi koji nemaju talenta za glazbu, na neki način "kupiti" talent putem AI, pa sebe potpisivati. Jedino što će sigurno opstati su nastupi uživo. Teško mi je zamisliti da publika dođe na stadion i onda zborno pjeva gledajući u nečiji izmišljeni hologram. Doduše, Koreja misli drugačije :)
Čime se bavite u slobodno vrijeme, ako ga uopće ostane od brojnih obaveza? Vodim potpuno normalan privatni život. Imam dvije kćeri, suprugu, psa, nedavno sam postavio plastenik, sredio dvorište i sad se malo s tim zabavljam. Sviruckam, radim nove pjesme, često idem na koncerte, volim se družiti s ljudima. Možda bi bilo bolje da je češće.
Koji su vam daljnji planovi u karijeri? Hoće li Babich snimiti novi album i nastupati, i hoće li se vratiti Markiz? Pričao sam već o onoj bateriji koja se ispraznila tijekom snimanja. Onog trenutka kad je album objavljen, ta baterija se čudesnom brzinom napunila i krenuo sam u stvaranje novih pjesama. Trenutno je diktafon moj najbolji prijatelj i tako će vjerojatno biti idućih godinu dana. Što se tiče Markiza, postoji želja da se snimi novi album. Ja sam za, to nije sporno. Nedavno smo se vidjeli, pa vjerujem da i Ines slično razmišlja. S obzirom da smo oboje još uvijek u BRB i Babich priči, to će se vjerojatno pokretati u drugoj polovici iduće godine. Jako me zanima kako će to izgledati nakon ovih novih iskustava koje smo stekli kroz druge projekte. Možda krenu i koncerti.