Da je danas među živima, legendarni frontman grupe Queen, Freddie Mercury, slavio bi svoj 80. rođendan. Njegov život, put od sramežljivog dječaka iz Zanzibara do jedne od najvećih rock ikona svih vremena, i danas fascinira, isprepleten nevjerojatnim talentom, ekscentričnim privatnim životom i tragičnim krajem koji je zauvijek promijenio svijet.
Rođen kao Farrokh Bulsara petog rujna 1946. u Zanzibaru, u obitelji indijskih Parsa, Mercuryjev put do zvijezda bio je sve samo ne tipičan. Nakon djetinjstva provedenog u Indiji, gdje je pohađao internat i naučio prve klavirske akorde, njegova obitelj je 1964. godine pobjegla pred nasiljem Zanzibarske revolucije i novi dom pronašla u predgrađu Londona. Tamo je mladi imigrant, tih i povučen, upisao studij umjetnosti i grafičkog dizajna. Upravo će mu ta vještina kasnije poslužiti da osmisli jedan od najprepoznatljivijih logotipa u povijesti glazbe - veličanstveni grb grupe Queen, koji spaja horoskopske znakove sva četiri člana benda. Iako je na pozornici postao sinonim za ekstravaganciju, prijatelji iz tog vremena pamtili su ga kao mirnog mladića s golemim interesom za glazbu, koji je spajao kraj s krajem prodajući rabljenu odjeću i radeći kao nosač prtljage na aerodromu Heathrow. Nitko tada nije mogao ni slutiti da će taj isti mladić uskoro postati glas koji će definirati jednu eru.
Njegova umjetnička genijalnost bila je višeslojna i neukrotiva. Vokalni raspon od četiri oktave, za koji je sam vjerovao da ga duguje svojoj jedinstvenoj denticiji s četiri dodatna sjekutića, bio je instrument sam za sebe - sposoban za transformaciju od dubokog, grlenog rock režanja do nježnog, opernog tenora u samo nekoliko taktova. Kao autor, potpisao je neke od najvećih rock himni, od kompleksne, šestominutne rapsodije "Bohemian Rhapsody" do stadionskih uspješnica "We Are the Champions" i "Somebody to Love". Ipak, ono što ga je učinilo besmrtnim bila je njegova scenska pojava. Mercury nije samo pjevao pjesme; on ih je živio. Svojom teatralnošću, karizmom i neviđenom sposobnošću da komunicira s masama, pretvarao je koncerte u kolektivna, gotovo religiozna iskustva. Njegov nastup na Live Aidu 1985. godine, kada je u samo dvadeset minuta pokorio stadion Wembley i cijeli svijet, ostaje upisan u povijest kao možda i najveći rock nastup svih vremena, testament njegove moći da "posljednju osobu u zadnjem redu stadiona učini da se osjeća povezanom".
Iza reflektora i blještavila krio se potpuno drugačiji čovjek. Dok je na pozornici bio bog, u privatnosti je Freddie bio izrazito sramežljiv, posebno u društvu ljudi koje nije dobro poznavao. "Kad nastupam, ja sam ekstrovert, no iznutra sam potpuno drugačiji čovjek", rekao je jednom. Taj privatni svijet bio je ispunjen s dvije velike ljubavi: mačkama i Mary Austin. Svoje brojne mačke obožavao je do te mjere da im je posvetio svoj prvi solo album, a jednoj od njih, Delilah, i pjesmu na posljednjem albumu Queena. S Mary Austin, ženom koju je upoznao prije slave, imao je najdublju vezu u životu. Iako je njihov romantični odnos prekinut nakon što joj je priznao svoju biseksualnost, ostali su nerazdvojni do kraja. Nazivao ju je svojom "jedinom pravom prijateljicom" i "ženom po zakonima srca", ostavivši joj u nasljedstvo svoju voljenu londonsku vilu, Garden Lodge. Njegov posljednji dugogodišnji partner bio je frizer Jim Hutton, koji je uz njega ostao do samog kraja.
Sredinom osamdesetih, nad njegovim se životom počeo nadvijati tamni oblak. Dijagnozu AIDS-a dobio je u proljeće 1987. godine, u vrijeme kada je ta bolest bila ne samo smrtonosna, već i duboko stigmatizirana. Vođen željom da zaštiti privatnost bližnjih, ali i da nastavi raditi ono što najviše voli, svoju je bolest odlučio držati u tajnosti. Bendu je istinu otkrio tek dvije godine kasnije, uz molbu: "Ne želim da to išta promijeni. Ne želim o tome govoriti. Želim samo nastaviti raditi dokle god mogu." Uslijedile su godine borbe, snimanja u pauzama između bolova i iscrpljenosti te neprestanog nijekanja glasina koje su poticale njegove sve rjeđe i šokantnije pojave u javnosti. Njegov posljednji izlazak pred kamere, na dodjeli Brit Awardsa 1990., ostavio je svijet bez riječi. Izgledao je krhko i ispijeno, a njegove posljednje javno izgovorene riječi bile su jednostavne: "Hvala vam, laku noć."
Njegova posljednja godina bila je nevjerojatna utrka s vremenom. Svjestan da mu se kraj bliži, Mercury je svu preostalu energiju usmjerio na glazbu. Bend je snimao album "Innuendo", a on je dolazio u studio kad god bi imao snage, ponekad tek na sat ili dva. "Samo mi pišite još. Pišite mi stvari. Želim ovo otpjevati i napraviti, a vi to možete dovršiti kad mene više ne bude", govorio je kolegama iz benda. Početkom studenog 1991., vratio se u svoj dom i donio posljednju veliku odluku - prestao je uzimati lijekove, osim onih protiv bolova. Kako je rekao njegov asistent Peter Freestone, odlučio je umrijeti pod vlastitim uvjetima. Nekoliko dana prije smrti, zatražio je da ga ponesu u prizemlje kako bi posljednji put vidio svoju dragocjenu zbirku umjetnina.
Konačno, 23. studenog, svijetu je objavljena izjava kojom je potvrdio da boluje od AIDS-a. Nepuna 24 sata kasnije, Freddie Mercury je preminuo. Njegovom smrću, AIDS je dobio lice, a borba protiv te strašne bolesti dobila je novu, globalnu dimenziju. The Freddie Mercury Tribute Concert for AIDS Awareness, održan iduće godine na Wembleyju, postao je jedan od najvećih humanitarnih događaja u povijesti. Iako je otišao prerano, Freddie Mercury je kroz svoju glazbu i neponovljivu osobnost postigao besmrtnost, ostavši zauvijek upisan kao jedan od najvećih umjetnika koje je svijet ikada vidio.
*dijelom uz AI