Dino Merlin: Otac nas je ostavio u sedmoj godini, okusio sam neimaštinu, a majka se borila da nas izvede na pravi put

Prije otprilike pet godina, kao novinar početnik, sasvim sam slučajno na jednom događaju upoznao Dinu Merlina. Ono što mi je ostalo u sjećanju nije bila činjenica da sam razgovarao s jednom od najvećih glazbenih zvijezda ovih prostora, nego način na koji se čovjek takvog imena i karijere posvetio razgovoru s nekim tko je tek zakoračio u novinarstvo. Bez distance, bez zvjezdanih manira i bez potrebe da bude išta drugo osim, sasvim običan čovjek. Razgovor je u jednom trenutku skrenuo prema njegovim pjesmama, a Merlin me iznenada upitao: "Zvone, daj mi reci, koje su ti moje najdraže pjesme?" Priznajem, sledio sam se. Naslovi pjesama nikada mi nisu bili jača strana, nešto sam na brzinu izgovorio, a nekoliko trenutaka poslije obojica smo se tome dobro nasmijali. Upravo je ta jednostavnost tada ostavila možda i snažniji dojam od svega što sam o njemu dotad znao. Pet godina poslije ponovno razgovaramo. Ovaj put okolnosti su formalnije, povod je velik, ali dojam je ostao gotovo isti. Dino Merlin i dalje osvaja upravo neobičnim spojem veličine koju nosi njegovo ime i jednostavnosti s kojom pristupa ljudima. Nakon punih 11 godina vraća se na stadion Koševo (31. srpnja, 1. i 2. kolovoza), gdje će održati čak tri koncerta, a u velikom intervjuu za Večernji list govori puno šire od same glazbe i priprema za spektakl. Vraća se na vlastiti put i teško djetinjstvo, govori o unutarnjim borbama koje su ga oblikovale, ali i o svijetu u kojem se, kako kaže, ljudi sve češće iscrpljuju onim što je zapravo manje važno. Ususret noćima na Koševu Dino Merlin publici poklanja novu pjesmu "Zbog tebe", kao poseban znak zahvalnosti i uspomenu na tri koncerta na Koševu. "Razmišljao sam kako obilježiti ovako posebne trenutke u životu, kao što su ove naše tri noći na Koševu, i shvatio da je najljepši poklon koji mogu dati svojoj publici - pjesma. Nešto što će nas uvijek vraćati na te nezaboravne trenutke i emocije koje smo zajedno dijelili", među ostalim, kazao nam je glazbenik.

Ovog ljeta ponovno ćete stati pred publiku na Koševu, i to nakon dugih 11 godina, s čak tri koncerata zaredom, na stadionu koji nosi posebnu simboliku za vas i Sarajevo. Što vam danas prolazi kroz glavu kada stanete na tu pozornicu, u usporedbi s prvim koncertom koji ste ondje održali?

Koševo je za mene više od stadiona. To je moj Pijemont, mjesto susreta sa samim sobom, i sa svim onim što me oblikovalo. Naravno, velika je simbolika. Rođen sam u Sarajevu nekoliko stotina metara od pozornice i čini se da sam još pupčanom vrpcom vezan za ovaj grad, njegove okuse, mirise i sve ono što svakoj osobi znači rodno mjesto. Svakako je u najmanju ruku neobično i nesvakidašnje raditi tri stadionske noći zaredom i, prema tome, odgovornost, izazov i zahvalnost mojoj publici je tim prije veća. Razlika između prvog Koševa (2000.) i ove tri noći je ogromna jer, kao što kaže jedan moj prijatelj: "Najlakše ti je onda kada nemaš pojma o čemu pričaš", pa tako i u ovom slučaju. Prvo Koševo radio sam opušteno, jer nisam imao pojma što me čeka. A sada, kada znam kakvi su izazovi preda mnom, naravno da je sve drukčije. Ima tu jedan paradoks: što nešto dugotrajnije radiš i što si uspješniji u tome, sve je veći strah od izazova koji su pred tobom. Znate, s godinama dođe i jedna druga dimenzija, odgovornost prema publici, svim tim divnim ljudima bez kojih ovo jednostavno ne bi bilo moguće. Jer, to više nije samo publika, to su generacije koje su odrasle uz moje pjesme i koje su u njima pronalazile sebe.

Nakon više od četiri desetljeća karijere i dalje punite najveće stadione i dvorane u regiji. Što vas danas pokreće, je li to još uvijek ista ljubav prema glazbi ili osjećaj odgovornosti prema publici koja vas prati cijeli život?

Uvijek je na prvom mjestu ljubav prema glazbi. Ja sam prije svega čovjek koji piše pjesme. To je moja egzistencijalna potreba. Rekao bih da me najviše pokreće taj unutrašnji nemir, potreba da pjesmom kažem ono što možda ne mogu drukčije. A kad napišem pjesmu, prirodan sljedeći korak je da je nekome otpjevam i predstavim, a onda ih ljudi koji vole te pjesme žele čuti na koncertnim pozornicama i tako se taj krug zatvara.

Kad se osvrnete na svoj put, postoji li trenutak u kojem ste prvi put pomislili: "Uspio sam"?

Da. To je bilo 1985./1986. godine kada sam radio drugi album "Teško meni sa tobom, a još teže bez tebe". U to vrijeme početaka svaki novi koncert bio je pomalo bijeg od brutalnih uvjeta u kojima sam radio u tvornici, tako da ja zapravo nisam mogao nazad. Morao sam uspjeti, morao sam ići naprijed, jer je unatrag bila provalija. Poslije tog albuma uslijedila je turneja koja je imala dostatan broj publike koja mi je omogućila da preživim tu godinu i godine poslije, jer pisati pjesme i živjeti od muzike na ovim prostorima je kao skočiti s litice i nekim čudom ostati živ.

Odrasli ste bez oca, a često ste govorili koliko vas je upravo majka oblikovala i uvijek bila tu za vas i sestru. Što ste od nje naučili, a što i danas nosite sa sobom?

Majka je bila stroga, ali bila je moja utjeha. Dobro je znala skriti ljubav prema meni i sestri, ali ponekad bi se otkrila kada bih pred spavanje dobio pola jabuke. To je bio znak da sam taj dan bio dobar dječak. Naučila me životnoj lekciji da budem kritičan prema sebi, naučila me pojmu autorefleksije i da nikad, ali nikad ne tražim krivca izvan sebe. Za sve poljupce i strelice odgovoran sam sam. Osim toga, naučila me radnim navikama, radnoj etici i da ništa ne pada s neba i zauvijek sam joj zahvalan na tome.

Koliko se tog dječaka iz sarajevskih ulica i danas krije u Dini Merlinu?

Mogu reći da sam i danas onaj dječak na travi koji voli igru, premda život često nije igra. Prije je to, kako kaže jedna poslovica, "jahanje tigra – kad jednom kreneš, nema stajanja." Rođen sam i odrastao u Starom gradu i moj put do kuće uvijek je vodio pokraj groblja. Možda je zato u meni uvijek zajedno išlo i jedno i drugo, i život i smrt, i svijest o prolaznosti, i potreba da pjesmom pokrijem strah. I dandanas sebe vidim kao tog dječaka koji korača pokraj groblja i tiho pjevuši.

Prije nego što je glazba postala vaš život, radili ste u tvornici. Jeste li tada, u tim danima, ikada posumnjali da će se snovi ostvariti?

Moja su ljeta bila bosonoga. S kriškom kruha namazanom maslacem i jednom rajčicom provodio bih ljeta na Miljacki. Nisam bio izuzetak, većina moje generacije rasla je u skromnim uvjetima, ali bilo je dovoljno sunca da nam osvijetli dane i da budemo sretni. Kasnije, kako je život tekao, sve aktivnosti koje sam radio kako bih preživio, pa i taj rad u tvornici, bili su "bypass" do mog sna. A to je ovo što živim sada. Ja sam ostvario svoj san i sad ga živim.

Što biste danas rekli onom mladiću koji je tek počinjao pisati prve pjesme i sanjati veliku pozornicu?

Isto što sam si rekao na početku priče, sanjaj svoj san, voli to što radiš, naporno radi i budi do kraja uporan.

Vaše pjesme mnogi doživljavaju kao dijelove vlastitih života. Pišete li ih ponajprije za sebe ili već tijekom stvaranja razmišljate o ljudima koji će ih slušati?

Većina mojih pjesama, nažalost, nastala je iz mojih osobnih doživljaja. To su stranice mog emocionalnog dnevnika. U noćima kada sam slab, ponekad neki stih doslovno zna oživjeti moj mrtvi duh i tijelo. Ali zanimljivo je da, kada pjesma bude objavljena, ona više nije samo vaša. Svatko je primi kroz svoje iskustvo i u njoj pronađe neki dio sebe. Možda je upravo to najljepša stvar koja se može dogoditi jednoj pjesmi, da nešto što je nastalo iz vaše samoće postane nešto što ljude povezuje.

Je li ikada neka pjesma bila toliko osobna da ste se dvoumili hoćete li ju uopće objaviti?

Bilo je i takvih pjesama i takvih trenutaka. Jer neke pjesme nisu samo pjesme, one su tragovi naših unutarnjih borbi, komešanja, rana i trenutaka koje bismo možda najradije zadržali za sebe.

Postoji li pjesma koja vas i danas, svaki put kada je izvodite, posebno emotivno pogodi? Koja vas uopće najbolje opisuje?

Tijekom svakog koncerta moje misli kreću na put i vrlo često tražim stazu kojom ću stići na cilj. Naravno, kao i u životu, putovanje je važnije od cilja, a stanice na tom putu su moje pjesme. Teško je izdvojiti jednu pjesmu jer sve su to moja djeca.

Tijekom karijere napisali ste bezbroj stihova o ljubavi. Što je za vas danas ljubav, nakon svih životnih iskustava?

Ljubav je ljubav. Pokretač i posljednja stanica. Ono što nam pomaže da ujutro ustanemo i da se radujemo novom danu unatoč svemu što nas okružuje.

Suprugu ste upoznali i oženili ste se prije nego što ste postali velika zvijezda. Koliko je bilo važno imati osobu koja vas poznaje prije reflektora i velikih pozornica?

Jedna ogromna rijeka dijeli ljubav od svega što je pokušaj da je se objasni. Naime, ljubav je nešto što je na drugoj strani obale svega što je racionalno. Imao sam sreće da se zaljubim u formativnim godinama, sa 17 godina, i nestvarno je tada bilo razmišljati o glamuru i svjetlima pozornice. Iako, s ove distance, mogu reći da sam već tada imao svjetla, ali u očima djevojčice u koju sam se zaljubio.

Privatni život gotovo nikada ne izlažete javnosti. Je li to bila svjesna odluka od samog početka?

Ako sam već ja morao izgubiti anonimnost, a sad dobro znam što to znači, ne mora to moja obitelj. Mislim da je to bila svjesna odluka od samog početka. Želio sam sačuvati svoju obitelj od svega onoga što popularnost ponekad nosi sa sobom. Htio sam da oni imaju svoj prostor, svoju tišinu i svoj život koji pripada samo njima. Ako sam u tome barem djelomično uspio, to je jedna od mojih velikih pobjeda.

Kao suprug i otac, kako ste uspjeli pronaći ravnotežu između obitelji i karijere?

Moja obitelj je moja tvrđava, moja utjeha za sve praznine koje dođu nakon turneja. Izloženost različitim energijama na koncertima na neki vas način ranjava i uzima danak vašem duhu i tijelu, a najbolji oporavak je u krugu obitelji i onih koji vas vole zbog vas.

Sarajevo je neizostavan dio vašeg identiteta. Koliko vas je taj grad oblikovao kao čovjeka, a koliko kao umjetnika?

Postoji neki nevidljivi sporazum između vas i mjesta gdje ste rođeni. Ja sam rođen u Sarajevu i kao da sam još pupčanom vrpcom vezan za taj grad, za njegove mirise, okuse, zore i sumrake, kao što sam već i rekao. Za prve poljupce i titraj koji osjetite pri prvom dodiru, grad prve ljubavi. Ta svjetla i sjene postali su dio mene i nosim ih sa sobom kamo god da krenem.

Koliko vas je rat promijenio, kao čovjeka i kao autora? Svake godine neki novi rat u svijetu, sukobi ne prestaju...

Kao i svakog normalnog čovjeka, rat vas promijeni i, rekao bih, unizi. To su ekstremne životne situacije koje izazivaju ekstremne emocije i reakcije. A što je god ekstremno, nije dobro i sačuvati ljudskost u takvim situacijama je neprocjenjivo. Ali, nažalost, ljudi su prokleti. Čini se kao da je mir samo predah između ratova. Povijest ljudskog roda je povijest ratova i stradanja i valjda nam je tako suđeno do sudnjeg dana.

Tijekom godina više ste puta bili među prvima koji su se uključili u humanitarne akcije, od pomoći nakon poplava do brojnih drugih inicijativa. Koliko vas je iskustvo vlastitih životnih borbi naučilo da uspjeh ima pravu vrijednost i onda kada ga podijelite s drugima?

Ja sam radničko dijete rastavljenih roditelja i mogu reći da sam rastao na društvenoj margini. Otac nas je ostavio u sedmoj godini. Mama je radila sve da od nas napravi ljude, da nas izvede na put, tako da sam okusio neimaštinu, i kasnije, kada je život podijelio drukčije karte, znao sam da moram biti povezan sa svemirom i biti solidaran s ljudima. Ali mislim da dobro djelo ne traži uvijek pozornicu. Neke stvari možda je najljepše uraditi tiho, bez puno pozornosti i tako sačuvati dignitet onih kojima je pomoć potrebna.

Posljednjih godina svjedočimo sve većim političkim podjelama, prosvjedima i tenzijama diljem regije. Nerijetko se čini da se ljudi ponovno dijele po tome odakle dolaze, kako se zovu ili, kako se često kaže, po "krvnim zrncima". Vi desetljećima uspijevate okupiti publiku iz cijele regije. Osjećate li da su te podjele danas izraženije nego prije i vjerujete li da glazba još uvijek može biti mjesto na kojem te razlike nestaju?

Ponekad doista ne znam što se događa s ljudima, kao da smo se umorili od mira, solidarnosti, empatije, pristojnosti, ljudskosti, od onih najelementarnijih ljudskih manira. Ja ću i dalje po svom, ono što najbolje znam, pjevati i pisati pjesme, okupljati ljude i slati poruke koje šaljem. Da oblim oštre kutove društva, kako bi bila manja vjerojatnost da se netko posiječe.

Često vas nazivaju jednim od najvećih kantautora ovih prostora. Osjećate li takve titule kao najveće priznanje?

Hvala vam, ali ljudi često znaju pretjerati. Titule su lijepe, ali one pripadaju ljudima, a pjesme pripadaju vremenu. Najveća nagrada koju jedan autor može dobiti je kada nakon toliko godina netko pjeva vašu pjesmu koja je nastala u nekom sobičku, u nekom davnom vremenu, a to nekom i dandanas nešto znači. Meni je osobno najveće priznanje kada mi netko kaže da je neka moja pjesma bila uz njega ili nju u nekom važnom trenutku života.

Je li danas teže ostati autentičan nego što je bilo kada ste vi počinjali?

Mislim da je autentičnost nešto što ne pripada vremenu. Ona nije stvar epohe, tehnologije ni okolnosti. To je jedna linija koja se proteže od kozmičkih silnica, preko vlati trave, do najdubljih dubina čovjekova bića. Ona jednostavno postoji ili ne postoji. Ili jest ili nije. Možda ju je danas teže sačuvati jer živimo u vremenu u kojem je puno toga dostupno, puno toga se ponavlja i puno je buke oko nas. Ali čovjek koji zna tko je, odakle dolazi i zašto nešto radi ima svoj kompas koji ga vodi, a koji se zove autentičnost. Na kraju, publika možda ne zna objasniti zašto joj se nešto sviđa, ali osjeti kada je nešto iskreno i autentično.

Što vas najviše rastuži kada pogledate današnju glazbenu scenu, a što vas iskreno veseli?

Uvijek me veseli dobra pjesma, bez obzira iz kojeg lonca ona dolazi.

Mnogi mladi izvođači navode vas kao uzor. Koji biste im savjet dali a da nema veze s glazbom, nego sa životom?

Da vole to što rade i da budu uporni u tome.

Nakon toliko uspjeha, postoji li još neki neostvareni san?

Još uvijek sanjam i imam neki novi dalji cilj koji treba postići. Neki planovi za sada su u mom laptopu, u mojim ladicama i u mojoj mašti, ali mogu reći da ima još kremena u ovom upaljaču i da mi i u ovim godinama ni ideja ni ambicija ne nedostaje.

Koju ste životnu lekciju najteže naučili?

Mogu reći da sam na dobar način naučio da se čovjek, nimalo slučajno, rađa sam. Zahvaljujući teškom djetinjstvu naučio sam cijeniti ono što zaista u životu vrijedi. Naučio sam da su, ako sam sebi ne pomogneš, male šanse da će to učiniti neko drugi.

Kada biste cijelu svoju životnu priču morali opisati jednim stihom, rečenicom ili riječju, kako bi ona glasila?

"Sredinom".

Za kraj, što biste poručili ljudima koji će doći na vaše koncerte, ne kao izvođač, nego kao čovjek koji je prošao toliko toga i još uvijek vjeruje u ljude?

Da, ja vjerujem i u glazbu i u ljude, ali volio bih da na moje koncerte ne dođu samo zbog pjesama. Volio bih da tih večeri budemo jedno, da ostavimo po strani sve ono što nas dijeli i opterećuje. Da s lica i duša speremo prašinu svakodnevice, sve one sumnje i strahove, i da se podsjetimo da je puno više toga što nas spaja od onog što nas razdvaja. Pjesma ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti trenutak, a nekada je i to dovoljno.