Da smo svi skupa najavljivali Petea Dohertyja kao bivšeg „dečka“ Kate Moss i nekih drugih manekenki, vjerojatno bi se u Tvornici u utorak navečer okupilo više od petstotinjak ljudi koliko je prisustvovalo prvom dolasku člana The Libertinesa i Babyshamblesa u Zagreb. No, za akustični koncert bilo nas je sasvim dovoljno, tim više što su došli oni koji su znali koga gledaju. A budući mu je bio prvi nastup kod nas - prije njega nastupili su odlični domaći Tidal Pull u električnoj varijanti - Doherty je s bine najavio da će biti „maksimalno engleski“ i odmah kad se popeo na pozornicu duhovito zatražio od publike da tri puta što brže ponovi „red lorry, yellow lorry“, što je. dakako, vrlo teško. Usput je otvorio koncert sa novom pjesmom koju je napisao zadnjih dana, a poslije izveo još jednu novu, samo do pola, „jer još nije gotova“.
Par minuta prije toga pojavio se na ulazu u Mali pogon Tvornice da vidi tko mu dolazi na koncert, slikao se s nekima, pričao sa drugima, potpuno opušten i neobavezan s vidljivim trbuščićem, kapom šiltericom i „tregerima“. Znači, „potpuno britanski“, a takav je bio jednosatni i jednostavni nastup s akustičnom gitarom, prije kojega je na fotelji na pozornici sjedila i njegova kćerkica, a bila mu je pisutna i supruga Katia de Vidas.
Drugo mu nije ni trebalo, pa smo čuli kantautorsku, poetsku, lirsku i mirniju verziju Dohertyja, raspoloženog za priču sa bine i komunikaciju s publikom. Među kojom je bilo i puno stranaca, pa se skupa s domaćima pjevalo i pljeskalo Dohertyjevim izvedbama koje pokazuju da karizma jednog od najvažnijih britanskih glazbenika ima podlogu u nastupu kakav, u ovako ogoljeloj varijanti, mogu izversti samo oni najveći.
Među desetak pjesama – prilično dugih, jer Doherty zna kako se izvodi akustičnmi recital i u stanju je mijenjati dinamiku samo sa sviranjem gitare i pjevanjem – čuli smo „Can' Stand Me Now“ i „What a Waster“ Libertinesa, „Shoreleave“ koju je snimio s The Puta Madres, „Albion“ Babyshamblesa i „Felt Better Alive“ sa zadnjeg solo albuma. „Albion“ je najavio riječima, „ako izađete iz Tvornice i preko parka krenete nekih tisuću milja, stići ćete do divnog otoka….“, ali smo ipak ostali na koncertu.
U par navrata na pozornici mu se pridružio trubač i proširio spektar zvuka, a usput je čestitao i rođendan svom PR agentu koji se popeo na binu i zagrlio ga dok mu je pjevao „happy bitrhday“. Prije jedinog bisa Doherty je podijelio suvenire publici, kape, fanzine, „da ih ne nosi sa sobom na put“, i završio koncert kao pravi majstor, ali i najbolji prijatelj okupljenih, a to puno znači. Šteta da nije bilo više domaćih glazbenika da vide kako se to radi kad si „sam na bini“, na što bi se malo njih odlučilo, ali bio je Saša Antić, a on, znamo, zna kako se to radi, producent Antonino Šimić i još par njih. Bila je i Mojmira Pastorčić koja se tu večer, kako mi je rekla, zamijenila za vođenje RTL-ove emisije „Direkt“ sa Ivanom Skorinom, kako bi stigla na koncert. Jer Mojmira je „cool“, kao što je i koncert bio „cool“ i na njemu su bili cool ljudi koji su željeli vidjeti jednog od najznačajnijih mlađih, mada više ne tako mladih, britanskih rock glazbenika koji pronose dalje slavu britanskog rock imperija.