Pedeset godina nakon izvornog objavljivanja, album “The Man Who Sold the World” Davida Bowieja pojavio se u remiksiranom izdanju. Te 1970. Bowiejev polubrat prijavio se u psihijatrijsku ustanovu, a Bowie se počeo baviti temama ludila. I Bowie je otišao, ali ludilo je ostalo. Kako inače objasniti da i danas, poslije svega, imamo posla s čovjekom koji je prodao svijet, svim tim luđacima koji misle da su supermeni i s bluzom pištolja koji nemilice pucaju po ulicama? Sve su to bili naslovi tadašnjih Bowiejevih pjesama na albumu čiji tekstovi govore o “brojenju leševa”, “superbogovima koji plaču”.
Album je ostao najmanje popularan, mučan i težak, omeđen daleko popularnijim “Space Oditty”, “Hunky Dory” i “Ziggy Stardust”, te omotan u sliku dugokosog Bowieja u ženskoj haljini, što je bilo šokantno samo po sebi. No, upravo se utjecaj tog albuma u drugačijim oblicima provlačio Bowiejevom karijerom jače i trajnije nego mnogi drugi, od albuma “Low” i “Outside”, sve do posljednjeg “Blackstar”, što sam i objašnjavao u recenziji “Blackstara” objavljenoj dan prije Bowiejeve smrti početkom 2016. U ovo doba iščekivanja nakon aktualnih američkih izbora, pandemije koja je svijet učinila još mračnijim mjestom za život i smrt, nije nelogično da baš Bowiejev “Čovjek koji je prodao svijet” zvuči primjereno trenutku. Zato se Bowiejev koproducent na ključnim albumima sedamdesetih, tadašnji basist i član Bowiejeva benda u sezoni 1969.-1970., Tony Visconti pobrinuo za novi tonski miks albuma, prošli tjedan objavljenog pod nazivom kakav je i Bowie htio - “Metrobolist” (Parlophone/Dancing Bear).
To je, naime, bio naslov koji je Bowie planirao za album “The Man Who Sold the World”, kao referencu na Fritza Langa, njemačke ekspresioniste i teme koje su se provlačile pjesmama i zvukom albuma. Iako je naslovna pjesma “The Man Who Sold the World” ostala najpopularnija, Bowiejev album krio je mnoge zanimljive dijelove kao svojevrsna mješavina hard-rocka i gitarističkog bluesa, u 1970. godini kad su istaknute gitare dominirale britanskom scenom kroz rad novih grupa poput Led Zeppelin iii Black Sabbath. Dapače, kad je 1989. osnovao Tin Machine, kao povratak gitarističkom rocku, sam Bowie spominjao je upravo album “The Man Who Sold the World”, tj. “Metrobolist”, kao razdoblje u kojem se prvi put dohvatio hard-rocka. I tu dolazimo do novog miksa Tonyja Viscontija, koji je kao rijetko kada pjesme učinio logičnijima. Naime, tadašnja zvučna slika originalnog albuma i čudan stereo miks u kojem su vokal i bubnjevi u lijevom, a gitara i bas u desnom zvučniku, nije učinila puno na koheziji svirke koja je energijom trebala upravo središte. Stoga je Visconti, nakon mnogih pogrešnih odluka, pri nedavnom remasteriranju Bowiejevih albuma, ovaj put napravio pothvat dostojan pažnje, jer ćete doista čuti album onako kako dosad niste. Dapače, moći ćete ga procesuirati zamalo kao prednajavu grungea, jer usprkos konvencionalnije svirke Bowie ni tada nije bio konvencionalan autor.
O osobnom tonu albuma govori i izjava Bowieja uključena na unutarnjem omotu LP-a: “Mick Weller kao autor stripa dodao je nekoliko vrlo osobnih stvari. Zgrada u pozadini zapravo je bolnica u koju se prijavio moj polubrat”. Dakako, radilo se o Bowiejevu polubratu u psihijatrijskoj ustanovi, zbog čega je Bowie teme ludila, izgubljenosti, pomaknutosti i psihološke neuravnoteženosti koristio tijekom cijele karijere, pa se i album “Aladdin Sane” zapravo može čitati kao “A Lad Insane”. Kako god bilo, “Metrobolist” u pjesmama poput “All The Madmen”, tmurnoj “After All”, sjajnoj naslovnoj temi ili u cikličkim gitarskim rifovima u “The Width of a Circle”, “Running Gun Blues” i ostalima, naglašava dolazak gitarista Micka Ronsona, ključnog Bowiejeva suradnika idućih godina. Zapravo je Viscontijev novi miks, spram pomalo šupljeg zvuka tadašnje ploče, “Metrobolist” približio zvuku “Ziggyja Stardusta” objavljenog 1972., nakon kojeg Bowie postaje velika zvijezda. Drugim riječima, Visconti je ispravno modernizirao album, ali samo za nekoliko godina, taman koliko je trebalo.
Mustafa je svoju najveću ljubav oženio nekoliko mjeseci prije njene smrti.