Milano, Pariz, London, Barcelona... Nekima su to gradovi s razglednice, a Ariani Kopljar (26) bili su kulise rada, odrastanja i modnih priča koje se pamte. Na pistu je zakoračila snažno, odmah uz velika imena svjetske modne scene i pod okriljem prestižnog Diora, ali ono što kod nje ostaje u prvom planu nisu samo revije, reflektori i poznata lica, nego karakter, mirno samopouzdanje i stav djevojke koja vrlo dobro zna tko je. S Arianom smo odradili jedno od onih snimanja na kojima sve ide lako. Centar Zagreba, dobra energija, puno smijeha, naša fotografkinja Sandra iza objektiva i Ari ispred njega, profesionalna, spontana i potpuno svoja. Pogled lijevo, osmijeh, ozbiljan kadar, mala šala između dva okidanja, i sve je sjelo baš kako treba. Nakon snimanja nastavili smo razgovor u obližnjem kafiću, a kratko druženje pretvorilo se u ugodan razgovor koji je potrajao dulje nego što smo planirali. Otvorena, elokventna, pristojna i neopterećena, Ariana lako ruši predrasude o svijetu modelinga i pokazuje da se iza lijepih fotografija krije puno rada, discipline i životne ravnoteže. U intervjuu koji slijedi s budućom magistrom digitalnog marketinga razgovarali smo o modi, studiju, samopouzdanju, obitelji, studentskim poslovima, predrasudama i svemu onome što se dogodi između planova. Dotaknuli smo se i roditelja, majke Renate i oca, poznatog televizijskog voditelja Saše Kopljara, ali samo kao jednog važnog poglavlja u priči koju Ariana piše sama, elegantno, uporno i s osmijehom koji ne glumi, nego živi.
Prošli put razgovarali smo prije četiri godine, to je bio možda prvi od intervjua koji ste dali za medije. Što se od tada promijenilo u vašem životu?
Otprilike nešto više od godinu dana poslovno surađujem s Tihanom Harapin Zalepugin i njezinom agencijom Talia Model. Kada sam bila mlađa, još u srednjoj školi radila sam, baš kada smo i mi razgovarali, u Colors Model Managementu. No s vremenom sam shvatila da manekenstvo i modeling u inozemstvu ne idu pod ruku sa studiranjem i studentskim poslovima koje trenutačno radim uza sve druge obaveze. Naravno, oduvijek mi je glavni cilj bio završiti fakultet i imati diplomu u rukama. Premještaj u drugu modnu agenciju bio je i zbog toga što Tihana primarno radi u Hrvatskoj, a i ona me "otkrila" još i prije svega toga, s otprilike dvanaest godina, jer sam s roditeljima išla po raznim modnim događanjima u Hrvatskoj. U vrijeme kada sam započela svoju profesionalnu manekensku karijeru, odabrala sam Colors jer mi se u tom trenutku činilo kao prilika koja se ne propušta za nekog mojih godina.
Vaš manekenski put zapravo je počeo gotovo filmski, jedna modna agentica primijetila vas je u trgovačkom centru. Kako je izgledao taj trenutak i jeste li tada uopće razmišljali o modi kao poslu kojim biste se mogli profesionalno baviti?
Tada sam imala svega petnaest godina. S majkom sam bila u trgovačkom centru jer smo kupovale zimske jakne, mislim da je satima trajala ta potraga za onom "savršenom". Već sam se i umorila od cjelodnevne kupnje, kad nam je odjednom prišla gospođa u pratnji supruga i kćeri. Rekla mi je kako me vidjela iz daljine i da su trčali za mnom kako bi prišla mami i meni te me upitala jesam li ikada razmišljala o bavljenju manekenstvom i modelingom. Obasipala me komentarima kako imam taj "model look" koji se traži, da sam visoka i da privlačim pažnju, razmijenila je broj s mojom mamom jer sam tada ipak bila maloljetna. Čule su se već istog dana jer sam ja bila zainteresirana za ponudu koja mi se činila zanimljivom za djevojku u toj dobi.
Jeste li ikada prije sanjali o tom svijetu?
Dok sam bila mlađa, s roditeljima sam stalno išla na modne događaje i naše prve revije kao što su Cro-a-Porter. Već tada su dizajneri imali slične komentare za mene, govorili bi kako se vidi da ću imati manekensku građu. Dotad nisam imala želju biti model, baviti se manekenstvom ni potrebu roditeljima reći da se time želim baviti. Sve se to spontano dogodilo, zapravo, doslovce neplanirano.
Nedavno ste nosili reviju DIPMOD, kojom se vaš otac, poznati TV voditelj Saša Kopljar javno pohvalio na društvenim mrežama. Koliko vam znači njegova podrška i prati li svaki vaš uspjeh s jednakim ponosom?
Mama i tata oduvijek su mi velika podrška, obožavaju posao kojim se bavim, a pogotovo tata kada sam nosila revije u inozemstvu. Na svom Instagramu dijeli moje revije kada ih nosim, što mi je simpatično i drago. Osjećam njihov ponos i to mi je najvažnije.
Prva revija koju ste ikada nosili bila je za slavnu francusku kuću Dior. Kako je izgledala priprema za vašu prvu reviju, jeste li imali straha i je li to bilo ostvarenje vaših snova?
Sa 17 godina nosila sam reviju za Dior, i to je bila moja prva revija u životu. Moja tadašnja agentica išla je sa mnom u Pariz na "fitting", odnosno generalnu probu i da vidim kako sve funkcionira. Revija se održala u Londonu, točnije negdje pokraj grada. Događaj je bio u palači Blenheim, zato što to nije bio klasični Fashion Week. Revije na Fashion Weeku obično su brže i održavaju se u prostorima tipičnim za evente, dok je ovo bila "cruise" kolekcija. To su kolekcije koje uglavnom dolaze u trgovine između glavnih sezona, imaju "nosivije" i komercijalnije komade i dulje ostaju u prodaji nego klasične sezonske kolekcije. Bilo je stvarno odlično, to je bila revija koju ću pamtiti zauvijek. Agentica je tada sa mnom puno vježbala, posebno hod i sve ono što je bilo važno za nastup na pisti. Samo mi je bilo važno da ne padnem i ne osramotim se.
Mediji su spominjali da ste reviju nosili sa slavnom manekenkom Bellom Hadid.
Da, ja sam na pistu išla odmah nakon Belle. Iako je ona tek tada počela svoju profesionalnu modnu karijeru, u javnosti je bila poznatija kao sestra Gigi Hadid. Tada je čak bila u vezi s The Weekendom, a i on je došao gledati našu reviju.
Wow, to je stvarno svjetska priča! A dok nosite reviju, primjećujete li tko sjedi u publici?
Apsolutno sam koncentrirana na samu reviju i hod. Imam neki mali strah od toga da ću pasti jer imam i tremu od javnog nastupa pa mi je glavni fokus na tome, a ne na publici. Eventualno mi nekada pobjegne pogled, ali od reflektora i svjetla većinom ne vidim publiku.
Jeste li imali još inozemnih angažmana?
Jesam, snimala sam modne editorijale za strane časopise u Milanu, Barceloni i Londonu.
Spomenuli ste mi kako ste napravili malu pauzu s manekenstvom kada ste bili na apsolventskoj godini, između preddiplomskog i diplomskog studija.
Diplomski studij upisala sam na turističkom menadžmentu. Nakon toga imala sam apsolventsku godinu jer, iskreno, u tom trenutku nisam bila sigurna što želim dalje. Bila sam negdje u fazi u kojoj sam se htjela malo baviti studentskim poslovima, usporiti i živjeti neki normalniji život nego što sam ga imala u srednjoj školi. U srednjoj sam uvijek bila na nastavi i sve sam pratila, ali bih tu i tamo morala nekamo otputovati, primjerice u Milano. Nekad bih tamo bila po dva mjeseca, nekad malo manje od mjesec dana, pa bih učila iz Milana i kasnije nadoknađivala sve u školi. Zbog toga nikada nisam imala taj neki potpuno normalan srednjoškolski život. Završila sam Gornjogradsku gimnaziju, a sada završavam petu godinu studija. Ostao mi je još samo diplomski rad i onda je to – to. Trenutačno sam na digitalnom marketingu.
S obzirom na to da ste bili vrlo uspješni u inozemstvu, priželjkujete li povratak?
Sada sam dosta fluidna što se toga tiče. Ne znam, želim da mi život bude što življi i dinamičniji. Nemam taj stav da nakon fakulteta odmah moram pronaći posao koji ću raditi zauvijek. Najdraže bi mi bilo pronaći nešto opuštenije, freelance ili nešto što mogu raditi od kuće. Voljela bih imati fleksibilnost da, ako moram nešto odraditi vezano za modeling, to mogu i napraviti. Primjerice, ako me netko pozove da idem u inozemstvo, mogu otići, odraditi neki posao, vratiti se u Hrvatsku i nastaviti dalje sa svojim životom. Baš sam nedavno čula da je počeo trend u kojem se sve više traže stariji modeli. Prije, kada sam ja počinjala, bilo je drukčije. Djevojke su morale početi negdje sa 17 godina, to je bio neki minimum. Ispod toga gotovo da nisu mogle ozbiljno krenuti u posao. Tada je bilo vrijeme da se uči hodati, pozirati i sve što ide uz taj posao, a onda bi sa 17 ili 18 godina krenule ozbiljnije. Do 22. godine već bi, iskreno, za mnoge to bilo pri kraju, jer stalno dolaze nova lica i mlađe cure.
A što konkretno znači stariji model?
Zapravo sam ja sada u nekom prijelaznom razdoblju. Rekli su mi da se sve više traže takozvani "late twenties" modeli, dakle cure od 27 godina nadalje, i "early thirties", znači cure u ranim tridesetima. To je baš postao trend, što meni iskreno ima puno više smisla. Kad sam ja bila dijete i radila reviju za Dior, bila sam prestravljena, upravo zato što sam bila dijete. Nisam znala što se događa ni kako sve funkcionira. Sada sam se, s druge strane, izgradila kao osoba. Puno sam samouvjerenija, znam što se događa i znam kako funkcionira modni svijet jer sam dugo u tome. Mislim da bi za puno cura, ne samo za mene, možda bilo i bolje da krenu malo kasnije, onda kada se izgrade u glavi i kada su sigurnije u sebe.
Kako komentirate modnu scenu u Hrvatskoj? Čini se kako je sve nekako u konačnici slabije u usporedbi onim otprije dvadeset godina.
Da, istina je. Zapravo je teško za novije dizajnere, ali imam osjećaj da imamo doista puno talenata. U zadnje vrijeme radila sam s dosta mladih dizajnera i baš sam se ugodno iznenadila. Primjerice, radila sam s curama i dečkima koji tek počinju. Doslovce su tek završili faks, a vidjela sam njihov dizajn kakav nisam vidjela ni na Chanelovoj reviji. Stvarno su odlični. Ima jako puno talentiranih mladih ljudi i mislim da zaslužuju puno više prostora i pažnje.
S obzirom na to da se dugi niz godina bavite ovim poslom, s kojim se predrasudama najčešće susreću manekenke?
Mislim da često postoji predrasuda da su manekenke manje inteligentne i da su uspješne isključivo zato što su atraktivne. Meni je obrazovanje uvijek bilo jako važno, baš zato što ne želim da ljudi misle da imam samo izgled, da samo hodam pistom i da je to – to. Ljudi često komentiraju: "Ona je model, wow" ili sve svedu samo na ljepotu. A zapravo nije samo to. Postoji puno toga što radim uz modeling. Studiram, radim studentski posao gotovo svaki dan i trudim se graditi sebe i izvan tog svijeta.
Ostavljate dojam osobe koja nije mamina i tatina princeza, već da ste svoji i odvažni. Na Instagramu se ne libite pokazati da radite studentski posao.
Uvijek sam željela imati svoj novac. To mi je nekako normalno. Želim biti sigurna u sebe i ne želim se dovesti u situaciju da razmišljam na način: "Lijepa sam, model sam, mama i tata će mi pomoći, pustite me na miru." To nikad nisam htjela. Volim ja biti doma cijeli dan, naravno, ali isto tako mislim: zašto ne raditi na sebi? Evo, primjerice, trenutačno radim studentski posao za Philip Morris. To je posao informera, nije klasična promocija, jer ne promoviramo duhanske proizvode, ali radim za njih i to mi je zanimljivo iskustvo. Voljela bih nakon fakulteta raditi, na primjer, u marketinškom timu Philip Morrisa. Važno mi je razmišljati unaprijed i graditi se u smjeru koji me zanima, a marketing me zanima.
Vratimo se malo na vaše djetinjstvo, kako je bilo odrastati kao kći najpoznatijeg televizijskog voditelja? Jeste li se susretali s nekim izazovima i jeste li trebali više paziti od svojih vršnjaka?
Iskreno, nisam imala takvih problema. Uvijek sam pazila da budem okružena normalnim ljudima, tako da mi to nikada nije stvaralo neki pritisak. Osim toga, puno ljudi mojih godina zapravo i ne zna, odnosno ne zaključi na prvu, da sam kći Saše Kopljara. Nekad im to kaže netko drugi pa tek onda, kada saznaju, shvate da jesam. Ali nikada nije bilo nešto što mi je posebno otežavalo život ili stvaralo problem.
Prije četiri godine, kada smo razgovarali, rekli ste da niste dobili angažmane i nastup na Diorovoj reviji zato što ste kći Saše Kopljara. Tu vašu rečenicu i danas prenose mediji.
To je istina. Primjerice, kada sam ja počinjala, mene je casting direktorica, dakle osoba koja traži modele za revije, vidjela na fotografijama koje joj je poslala moja tadašnja agentica. Anita Bitton jedna je od jačih casting direktorica. Bila je u kontaktu s mojom bivšom agenticom i na osnovi tih fotografija rekla je da me želi vidjeti u Parizu, na "fittingu" za Dior. Tamo sam otišla tjedan dana prije revije. Došla sam doslovce na jedan dan u Pariz, probati haljinu koju sam trebala nositi na reviji u Londonu. To je izgledalo tako da sam s aerodroma otišla ravno do Diora, usput sam malo vidjela Eiffelov toranj, najbrža turistička tura ikad. Isprobala sam haljinu, vratila se na aerodrom i išla kući. Tada me ona prvi put vidjela uživo. Malo sam hodala i rekla je: "Može." I stvarno, kako bi casting direktorica iz Pariza znala da je moj tata voditelj? Nije znala. Nije bilo: "Želim nju zato što joj je tata voditelj." Naravno da nije bilo tako, tako da - hejteri, nije tako. U Hrvatskoj je, s druge strane, jedina stvar koju sam primijetila to da neki dizajneri, kada dođem na casting, zaključe da sam kći Saše Kopljara, vjerojatno zbog prezimena. Nisu mi to nikada otvoreno rekli, ali moja je pretpostavka da me neki zbog toga možda ne žele uzeti za revije. Neću nikoga imenovati, ali bilo je castinga na kojima sam imala dojam da će moje prezime utjecati na odluku hoće li me dizajner odabrati. Nedavno se, primjerice, dogodilo da je nakon jedne revije koju sam nosila u novinskom tekstu pisalo nešto u stilu: "Kći Saše Kopljara nosila je ovu reviju." Vjerujem da to može utjecati na dizajnere jer možda ne žele da se "spotlight" makne s njihove kolekcije na mene.
Jesu li vam ikada smetali takvi medijski napisi?
Meni osobno to ne smeta, ali ne želim da netko ispašta zbog toga što se fokus prebacio na mene ili zato što je tako ispalo u medijima. To doslovce ovisi od dizajnera do dizajnera. Nedavno sam imala situaciju s jednom našom mladom dizajnericom koja je tek kasnije shvatila tko mi je tata. On je jako ponosan, kao i moja mama, i često podijeli moje objave ili revije na Instagramu. Ona mi se onda javila i rekla nešto u stilu: "Ajme, tvoj tata je Saša Kopljar? Nisam uopće skužila." Mislim da mlađe generacije jednostavno ne znaju. Ne gledaju televiziju, pogotovo mlađi ljudi, a iskreno, ni ja osobno ne gledam TV. Njoj je to na kraju bilo simpatično i dobro joj je došlo. Opet se pisalo da sam nosila za tu dizajnericu i to je za nju bio, mislim, dobar marketing.
Je li se svijet mode razlikuje od onog o čemu ste maštali kao djevojčica? Je li to možda malo surov svijet?
Kad sam bila vani, primjerice u Barceloni, bilo mi je O.K., ali London mi je bio dosta zahtjevniji. Modeli su najčešće smješteni zajedno, u apartmanima koji se doslovce zovu "model apartments". To uvijek ovisi o lokaciji i agenciji, ali nekad si u sobi s tri cure, nekad s jednom, a nekad i s pet. Znam da sam u Londonu bila u sobi u kojoj su bila dva kreveta na kat, tako da sam dijelila sobu s još tri cure. Moraš živjeti s ljudima koje si tek upoznao i u jednom danu se pojaviti na tridesetak lokacija jer raspored castinga i photoshootinga zna biti dosta kaotičan. Zapravo je puno teže nego što sam mislila. I sama sam imala predrasude, kao i većina ljudi, da modeli dođu našminkani, poziraju i dobiju tisuću eura za tri fotografije. Ali nije tako. Agencije ti često organiziraju smještaj i plate let, ali to nisu agencije iz Hrvatske, nego inozemne s kojima surađuje moja matična agencija. Ta agencija plaća let, smještaj i fotografe s kojima radiš test shootinge. Ti shootinzi služe tome da vježbaš s fotografima i da skupiš dovoljno fotografija za svoj book. Moraš se jako brzo osamostaliti. Prvi put kad sam išla, bila sam prestravljena, ali već drugi put počneš shvaćati kako sve funkcionira.
Koliko je u manekenstvu važan karakter, a koliko samo izgled?
Karakter je danas puno važniji od samog izgleda. Ne znam jeste li primijetili, ali prije je naglasak bio na klasičnoj ljepoti. To su bile djevojke poput anđelica Victoria's Secreta, baš onaj tip ljepote koji se tada najviše tražio. Danas mi se čini da je puno važnije da je model drugačiji, poseban i upečatljiv, nego da je samo klasično lijep. Primjerice, traže se razmaknuti zubi, veći nos, izraženije crte lica, nešto što te izdvaja. Što si posebniji i drugačiji, to bolje. I zato mislim da je danas, uz izgled, jako važan i karakter. Sve su to trendovi u modi.
Što mislite o pojmu "nepo baby" (djeca slavnih i utjecajnih roditelja)?
Glupo mi je to, ne smatram da sam ja nepo baby. Ne želim da me netko doživljava kroz to ili da misli da sam nešto dobila samo zato što mi je tata poznat. Pravi primjer "nepo babyja" u modelingu bila bi, recimo, Lila Moss, kći Kate Moss, koja također želi biti model. Ona, po meni, nije tipičan model. Visoka je oko 170 centimetara, što zapravo nije modelska visina za pistu. Sorry, Lila, ali ljudi je uzimaju zato što svi znaju tko je Kate Moss. Normalno je da će, u takvoj situaciji, njezina kći imati otvorena vrata ako kaže: "I ja želim biti model kao mama." Vjerujem da je Kate Moss možda i sama bila svjesna da to nije isti put ni ista priča, ali da je imala tu moć i iskoristila je kako bi joj pomogla da nosi revije jer je ona to htjela. Ja nikada nisam koristila tatinu slavu za sebe niti za to da mi bude lakše u modelingu.
Kako danas izgleda kada negdje izađete s ocem, jesu li pogledi ljudi i dalje nešto na što se čovjek mora naviknuti?
Da, mislim, većinom su to starije žene. To mi je uvijek simpatično. Kad ga vide, odmah krenu reakcije: "Ajme meni!" Nedavno su moji roditelji sa svojim društvom bili na partyju u povodu mamina rođendana i rekli su mi kako se dosta mladih htjelo fotografirati s tatom. Inače su to najčešće gospođe i starije žene koje ga gledaju na televiziji i onda ga pitaju može li se fotografirati s njima. Meni je to uvijek zabavno promatrati. Dok se šećemo, on možda i ne primijeti poglede drugih, ali ja uvijek primijetim.
Vaš otac vodi Dnevnik Nove TV s Marijom Miholjek. Imate li zajednička obiteljska druženja ponekad?
Moj tata je s Marijom Miholjek najbolji prijatelj, a i moja mama je jako dobra s njom i njezinim mužem. Oni dolaze k nama, mi dolazimo k njima, družimo se na večerama i zajedno idu na putovanja. Baš su jako bliski i imaju lijep prijateljski odnos.
Vaša baka bila je poznata glumica i operna diva Gita Šerman Kopljar. Kakve uspomene nosite na nju?
Imala sam osam godina kada je preminula baka Gita, sjećam je se kroz maglu, ali moja mama i danas voli pričati o njoj. Bratu i meni je uvijek govorila anegdote iz njezina života, kako je nastupala u raznim kazališnim predstavama, glumila je s pokojnim Borisom Dvornikom u filmovima i s drugim glumcima. Tata mi je govorio da ona i ja imamo identične pokrete i izraze lica, da jako puno sličimo. To mi je lijepo čuti.
Za kraj, gdje se vidite za pet godina?
Želim da sve ostane u zdravlju i veselju, a čime ću se točno baviti, to još ne znam, ali nadam se nekim lijepim promjenama. Rekla bih da sam realist, stara duša, tako da nemam puno zamisli, a u dalekoj budućnosti sebe vidim u maloj kućici na moru ili okolici Zagreba, da imam svoj vrt i još životinja, osim moje mačke Guze.