Dvadeset godina nakon svojih kultnih uloga, Miranda i Andy vraćaju se modnim ulicama New Yorka i elegantnim uredima časopisa Runway u dugo očekivanom nastavku filmskog fenomena iz 2006. godine koji je obilježio čitavu generaciju. Dva desetljeća kasnije, u "Vrag nosi Pradu 2" njih dvije ponovno se susreću, ali čini se da Miranda, koju igra Meryl Streep, nema pojma tko je Andy. No, publika itekako dobro zna tko je Anne Hathaway, koja ju je sjajno utjelovila. Postoje glumice koje postanu slavne preko noći, i postoje one koje cijeli život pokušavaju pobjeći od slike koju je publika o njima stvorila. Priča Anne Hathaway zapravo je spoj obje okolnosti. Hollywood ju je upoznao kao simpatičnu i pomalo nespretnu Disneyjevu princezu, publika ju je godinama doživljavala kao savršenu djevojku iz susjedstva, kritika ju je istovremeno obožavala i ismijavala, a ona je tijekom tog procesa pokušavala pronaći i osobni i profesionalni identitet. Danas, nakon Oscara, desetaka velikih filmova i više od dva desetljeća karijere, Anne Hathaway djeluje samozadovoljno, ali put do tog postignuća bio je mnogo složeniji nego što je hollywoodska bajka sugerirala. Anne Jacqueline Hathaway ime je dobila prema supruzi Williama Shakespearea, Anne Hathaway, što je često isticana kulturna zanimljivost, dok je njezino srednje ime Jacqueline dobila u sjećanje na baku. Rođena je 12. studenoga 1982. u Brooklynu, u vrlo stabilnoj obitelji: otac Gerald bio je odvjetnik, a majka Kate McCauley Hathaway glumica koja je nastupala u kazalištu. Upravo će majčin posao oblikovati Annin život mnogo više nego što je itko tada mogao pretpostaviti.
Kad je Anne imala svega nekoliko godina, obitelj se preselila u Millburn u New Jerseyju - mirno predgrađe koje je bilo dovoljno daleko od Manhattana da djetinjstvo ostane normalno, ali dovoljno blizu kulturnom svijetu da umjetnost bude stalno prisutna. Anne je kasnije pričala kako je prvi put ozbiljno osjetila snagu glume kada je gledala majku na pozornici u izvedbi predstave "Jadnici". Igrom sudbine, upravo će taj mjuzikl desetljećima kasnije obilježiti i njezinu vlastitu karijeru. "Sjećam se da sam gledala mamu na pozornici i pomislila: to je magija. Netko stoji pred ljudima i tjera ih da osjećaju", izjavila je svojedobno. Kao djevojčica bila je izrazito emotivna, osjetljiva i sklona perfekcionizmu. U školi je bila dobra učenica, ali i dijete koje je stalno preispitivalo sebe. Kasnije će otvoreno govoriti da je još kao tinejdžerica osjećala snažan pritisak da bude "dobra", "pristojna" i "savršena". Ta potreba za prihvaćanjem postat će jedan od ključnih motiva njezina života. Dok je njezina generacija sanjala popularnost, Anne je bila opsjednuta kazalištem. Nastupala je u školskim predstavama, pjevala i pokušavala usavršiti svaku scenu do najmanjeg detalja. Njezini prijatelji iz tog vremena kasnije su govorili da je djelovala kao netko tko istovremeno ima golemo samopouzdanje i duboku nesigurnost. I sama je kasnije priznala: "Bila sam djevojka koja je izvana djelovala vrlo sigurno, a iznutra se stalno pitala jesam li dovoljno dobra."
Nakon srednje škole kratko je pohađala Vassar College, gdje je studirala englesku književnost, a potom se prebacila na Gallatin School of Individualized Study pri Sveučilištu u New Yorku. Iako nije završila formalni studij, akademsko obrazovanje pridonijelo je njezinoj intelektualnoj širini i dubini interpretacije likova. Već tijekom studija počela je dobivati profesionalne glumačke angažmane, što je ubrzalo njezin ulazak u filmsku industriju. Pohađala je prestižni program glume pri Paper Mill Playhouseu, gdje su mnogi prvi put primijetili njezinu nevjerojatnu disciplinu.
Profesionalna karijera Anne Hathaway započela je krajem 1990-ih kada je dobila ulogu u televizijskoj seriji "Get Real" (1999. - 2000.). Iako je serija kratko trajala, omogućila joj je stjecanje prvog značajnijeg iskustva pred kamerama. Ovaj angažman privukao je pozornost filmskih producenata i otvorio vrata većim projektima. Ipak, pravi proboj dogodit će se gotovo slučajno, u vrijeme dok je Disney tražio novu mladu glumicu za film "Princezini dnevnici". Studio je želio djevojku koja djeluje prirodno, nespretno i inteligentno, nekoga tko ne izgleda kao tipična hollywoodska ljepotica. Anne je na audiciju stigla nervozna, navodno se spotaknula i pala sa stolice tijekom susreta s producentima. Upravo ih je ta spontanost osvojila. Godine 2001. film izlazi i postaje golemi hit: publika je obožavala priču o običnoj djevojci koja otkriva da je princeza, no još više su zavoljeli Anne Hathaway jer nije djelovala nedostižno. Nije imala hladnu eleganciju tipične zvijezde, djelovala je stvarno. Film ju je preko noći pretvorio u globalno poznato lice. Intervjui, naslovnice, televizijske emisije - sve se dogodilo gotovo odjednom. Anne će kasnije priznati: "Nisam razumjela što se događa. Jedan dan sam bila studentica koja ide na audicije, a drugi dan ljudi su me prepoznavali na ulici." No uspjeh je imao i drugu stranu. Hollywood ju je vrlo brzo zaključao u kategoriju "slatke djevojke", nudeći joj gotovo identične uloge: princeze, romantične heroine, "sigurne" likove. A Anne je već tada osjećala da je to guši, stoga će rane 2000-e proteći kao razdoblje u kojem pokušava dokazati da nije samo ljepuškasto Disneyevo lice. Što joj ispočetka nije polazilo za rukom, jer Hollywood rijetko dopušta mladim glumicama da promijene identitet koji publika voli.
Anne je počela birati manje sigurne projekte i ozbiljnije drame. Željela je da je ljudi vide kao glumicu, a ne kao proizvod, o čemu je izjavila: "Znala sam da, ako ostanem u istoj zoni, nikad me neće shvatiti ozbiljno." Uspjela je "promijeniti zonu", ulogom u filmu "Planina Brokeback" Anga Leeja. Iako nije imala najveću ulogu u filmu, sudjelovanje u projektu koji će postati kulturni fenomen potpuno je promijenilo način na koji ju industrija doživljava. Redatelji su prvi put počeli prepoznavati njezinu emocionalnu dubinu. Ne preskačući ni jednu stepenicu, 2006. je snimila film koji će definirati cijelu jednu eru popularne kulture, a to je "Vrag nosi Pradu", u kojem igra Andy Sachs, mladu novinarku koja ulazi u brutalni svijet mode i moći. Ta uloga bila je gotovo autobiografska. Andy je djevojka koja pokušava opstati u svijetu koji joj stalno govori da nije dovoljno elegantna, dovoljno sofisticirana ili dovoljno "ispravna". Anne je kasnije rekla: "Osjećala sam se vrlo slično Andy. Bila sam mlada žena koja pokušava shvatiti pravila igre." No, film postaje globalni fenomen: modna industrija ga prisvaja kao kultni naslov, a Anne Hathaway prelazi iz kategorije "mlade zvijezde" u kategoriju ozbiljne glumice s holivudske A-liste. Iako je karijera djelovala savršeno, privatno je prolazila kroz vrlo zahtjevno razdoblje, opsjednuta idejom da mora biti savršena: savršeno profesionalna, savršeno ljubazna, savršeno pripremljena. Istodobno, mnogi su je u Hollywoodu opisivali kao "previše ozbiljnu". Internet kultura tog vremena bila je nemilosrdna prema ženama koje nisu djelovale "opušteno" ili ironično. Anne Hathaway će postati čestom metom ismijavanja upravo zato što je djelovala iskreno ambiciozno. Kasnije će, ne bez gorčine, reći: "Ljudi često lakše prihvaćaju muškarca koji želi uspjeh nego ženu koja to jasno pokazuje".
Jedno od najtežih razdoblja njezina života dogodit će se krajem 2000-ih zbog veze s biznismenom Raffaellom Follierijem, čije se ime našlo u velikom financijskom skandalu. Kasnije je osuđen za prijevaru, no iako Anne nije bila uključena u ilegalne aktivnosti, mediji su je nemilosrdno pratili. Iznenada je postala meta tabloida. Fotografi su je opsjedali, a ona je kasnije priznala da se osjećala potpuno emocionalno slomljeno, izgubljeno, ne znajući kome vjerovati. To iskustvo trajno ju je promijenilo i učinilo mnogo opreznijom prema javnosti, ali i u odabiru životnog partnera. Anne Hathaway se sve više okretala privatnosti. Godine 2012. udala se za glumca i producenta Adama Shulmana, s kojim ima dvoje djece. Njihov bračni život temelji se na relativnoj diskreciji, uz povremene javne nastupe na filmskim događanjima. Njihov odnos djeluje potpuno drugačije od glamuroznih celebrity brakova - mirnije, diskretnije i stvarnije. Kada je postala majka, Anne je otvoreno govorila o promjeni prioriteta. "Majčinstvo me naučilo da ne moram stalno dokazivati svoju vrijednost", rekla je. Iste godine kada se udala, 2012., dobila je ulogu Fantine u "Jadnicima", svjesna da je to prilika života. Ali cijena je bila ogromna. Drastično je smršavila, odrezala kosu i potpuno se emocionalno iscrpila kako bi dočarala lik žene koja gubi sve. Njezina izvedba pjesme "I Dreamed a Dream" postala je jedna od najhvaljenijih scena desetljeća, a njezin trud prepoznala je i struka. Za tu ulogu, naime, osvojila je Oscara za najbolju sporednu glumicu. Ipak, čak ni tada nije osjetila potpuno zadovoljstvo, o čemu je kasnije rekla: "Trebao je to biti najsretniji trenutak mog života, ali osjećala sam se vrlo ranjivo".
Naime, nakon Oscara dogodio se jedan od najčudnijih fenomena moderne pop kulture - internet je počeo masovno ismijavati Anne Hathaway. Ljudi su je nazivali "previše teatralnom", "previše savršenom", "iritantno pristojnom", a fenomen je dobio čak i ime: "Hathahate". Danas mnogi kulturni komentatori smatraju da je bila riječ o klasičnom primjeru mizoginije prema uspješnoj ženi koja nije igrala ulogu "cool djevojke". Tek nekoliko godina kasnije, 2019., tijekom gostovanja u "The Ellen DeGeneres Show" odlučila je pred milijunima televizijskih gledatelja otkriti svoju najveću tajnu. Tada je ispričala kako je koji mjesec ranije donijela odluku da barem do 18. rođendana svog, tada dvogodišnjeg, sina više neće popiti ni kap alkohola. "Čekao me sastanak s redateljem Stevenom Knightom. To je bila noćna mora - jeste li ikada išli na sastanak mamurni? Uletjela sam unutra s jednim okom zatvorenim i pokušala ga uvjeriti da promijeni neke stvari s mojim likom", rekla je pa nastavila: "Prestat ću piti dok god mi je sin u kući jer jednostavno ne volim način na koji to radim. On je sad u dobi kada me doista treba cijelo vrijeme. Jedno sam ga jutro vodila u vrtić. Nisam ja vozila, no bila sam toliko mamurna da ništa nisam mogla. To je bila kap koja je prelila čašu. Nije mi se to svidjelo i odlučila sam prestati", otkrila je Anne i o mračnoj strani naizgled besprijekornog, uspješnog života. Kasnije je rekla kako je morala naučiti da mišljenje interneta nije isto što i stvarnost, no to iskustvo duboko ju je pogodilo, ali ju je i natjeralo da redefinira odnos prema slavi. Vratilo joj se na najljepši mogući način: osim Oscara osvojila je Zlatni globus, BAFTA-u i nagrade Ceha filmskih glumaca. Više puta bila je i nominirana za prestižne filmske nagrade, što ukazuje na kontinuitet uspješnih uloga. Kritičari često ističu njezinu svestranost i sposobnost prilagodbe različitim žanrovima. Među ostalim zapaženim filmovima ističu se "Rachel se udaje" (2008.), "Interstellar" (2014.) i "Vitez tame: Povratak" (2012.). Godine 2015. dobila je svoju zvijezdu na Hollywoodskoj stazi slavnih, čime je simbolično obilježen njezin doprinos filmskoj industriji. Nagrade nisu bile ograničene samo na glumu, već su obuhvatile i humanitarni rad te angažman u promicanju rodne ravnopravnosti. Time je njezin javni profil nadilazio okvire isključivo filmskog stvaralaštva. Naime, osim obitelji, značajan dio privatnog vremena posvećuje humanitarnim aktivnostima i društvenom angažmanu. Dugi niz godina surađuje s Ujedinjenim narodima, posebice na pitanjima ravnopravnosti žena. Uistinu, njezin privatni život i profesionalni rad često su isprepleteni kroz zajedničke vrijednosti i ciljeve. U javnosti je otvoreno govorila o osobnim izazovima, uključujući mentalno zdravlje i pritiske slavne industrije. Time je stekla poštovanje publike zbog iskrenosti i autentičnosti. Njezina otvorenost pridonijela je širem društvenom dijalogu o važnosti psihološke dobrobiti.
Stoga, posljednjih godina djeluje opuštenije nego ikada prije. Više ne pokušava pobjeći od vlastite prošlosti, u sebi pomirujući mladu nadu u usponu koja je igrala Disneyjevu princezu i ozbiljnu, Oscarom nagrađenu glumicu. Publika ju danas ponovno otkriva, ali ovaj put bez cinizma koji ju je nekoć pratio. Iza glamura, Oscara i naslovnica ostaje dojam da je godinama učila vrlo tešku lekciju: "Ne mogu kontrolirati kako me ljudi vide. Mogu samo pokušati živjeti iskreno." I upravo ta iskrenost - ponekad nespretna, ponekad preintenzivna, ali uvijek stvarna - postala je njezin najprepoznatljiviji zaštitni znak.