Reflektore na plaće radnika

U Hrvatskoj postoji niz tvrtki koje nisu privatizacijske zvijezde, oko čijih se dionica još ne vode ni prikrivene ni otvorene bitke. Postoji mnoštvo tvrtki kojih se izvoz ne ispraća uz šampanjac i čestitke državnih dužnosnika. Tih tvrtki nema ni u državnom proračunu među subvencijskim stavkama, a nisu ni veliki donatori stranaka.

Kad taj tihi i polusiromašni segment hrvatskog gospodarstva, koji u nekim primjerima izvozi i po 90 posto proizvodnje, dobije svojih pet minuta u Banskim dvorima, onda je to popriličan događaj. Gospodarski i politički.

Takav "izvanredan događaj" zbio se u utorak, kad je šef Vlade primio predstavnike tekstilne, metalske, kemijske, drvne i elektroindustrije, okupljene u udrugu CRO industrija. Da ih istreseš sve na jednu hrpu, tu ne bi bilo ni blizu toliko novca koliko se obrne pri prodaji manjeg paketa Plivinih dionica, ali tu je još uvijek na tisuće radnih mjesta koja se održavaju proizvodnjom za pretežno vanjsko tržište i za koju su još karakteristične niske plaće. U opis tih tvrtki svakako se ubraja i činjenica da korijene vuku iz bivšeg sustava, a da su na tržištu opstale jer nisu bile atraktivne tajkunskim liderima iz 90-ih.

Kako da su predstavnici tih i takvih tvrtki dobili minutažu u Vladi? Dva su moguća odgovora. Prvo, izborna je godina i time kao da je sve rečeno. Drugo, ova bi izborna godina mogla biti drugačija, i to se u neku ruku može zahvaliti HDZ-ovu suparniku iz SDP-ova tabora Ljubi Jurčiću koji je, htjelo se to priznati ili ne, preokrenuo tijek javne kampanje i na velika vrata uveo teme drugačije od dosadašnjih.

Napokon su iz fokusa potisnute konfuzne međustranačke optužbe, po strani su ostale ekstenzije, dermoabrazije, nacionalna čistoća, biografske krivotvorine i slični predizborni alati, a počelo se govoriti o makroekonomiji, o njenim reperkusijama na zaposlenost i visinu plaća. Jurčićeva gospodarska strategija u tome je imala zasluga iako je zapravo bilo predvidivo da će se kampanja morati koncentrirati oko onih ekonomskih tema koje mogu utjecati na standard radništva i zakinutih novih umirovljenika.

Radnointenzivne industrije, političarima u pravilu nezanimljive, u toj situaciji dobivaju svoj djelić pažnje, to više što se u Hrvatskoj već polako formira konsenzus o tomu da se ne treba odricati lokalne proizvodnje, pogotovo ne one koja već ima niše i na stranim tržištima. Pohod CRO industrije u Banske dvore nije u svemu ispunio očekivanja, ali Sanaderovi sugovornici iz tih tvrtki nisu bili nezadovoljni.

Oni bi htjeli da se izvor podupre tečajnom politikom, a da se Vlada suprotstavi sindikatima koji inzistiraju na zakonskom reguliranju minimalnih plaća. Vlada nije za diranje u tečaj niti je to u njezinoj ingerenciji, a ne može niti odbiti sindikate koji već dugo navijaju da se minimalna plaća postupno približava prosječnoj u državi, a i da se to regulira zakonom, kao što su to učinile druge europske države.

Ključna kompromisna točka između Vlade i tih poslodavaca, oko koje se obje strane slažu, ukidanje je takozvanih skrivenih nameta. Institut za javne financije detektirao je 80-ak vrsta davanja koje poduzetnici moraju plaćati, a mimo svima vidljivih poreza, prireza i doprinosa. Poslodavci misle da je to "rudnik" iz kojega bi se mogla crpsti veća konkurentnost na tržištu, a i povećati neto plaće.

Vlada također misli da u tom grmu ima zečeva, ali zasad se nitko ne žuri ispaliti prvi hitac. Registar skrivenih nameta, dogovoreno je, izrađivat će se tamo negdje do rujna. Nikad se, naime, ne zna čiji bi interesi mogli biti pogođeni nekom stihijskom salvom, a ovo je ipak izborna godina.