Razbijeno ogledalo

U “dobra stara vremena” roditelji su običavali socijalizirati sitnu dječicu, pored ostaloga i neprestanim repetiranjem općih pouka (podržanih povremenim batinama, prema potrebi). Jedna je od najpopularnijih bila: “Nastaviš li s grimasama, ostat će ti stalno na licu.” Realistična poput većine sličnih mudrolija, ova se je sentencija, čini se, ipak pokazala podobnom za opis jedne od ključnih značajki suvremenosti. Odgojna joj vrijednost uglavnom nije dokazana (s izuzetkom recentnih “lica s naslovnica” čija programirana tupost ne trpi grimase), no ona, očito, pogađa onu suvremenu nelagodu koju – uobičajeno uljepšano – nazivaju “stanjem medija”.

Ma što se o njima moglo misliti, to zasigurno više nisu mediji – (gotovo) ništa više oni ne posreduju, nego, omasovljeno dakako, proizvode (vrli novi svijet). Posao im već odavno nije da informiraju, nego da jednostavno – formiraju (ponajprije one koji će kao – svagda iznova reproducirani eho – trebati baš njih). Pritom se, kao jedan od posljedaka ovoga već desetljećima opisivanoga stanja, događa sustavno dokidanje temeljne pretpostavke postojanje javnosti (pa, barem izvorno, konstitucijski, i “medija”), naime razlikovanja privatne i javne “sfere”. 

Svakojaka naricanja nad zlehudim penetriranjem novinarčića u svačiju privatnost više nemaju smisla jednostavno zato što je takvo postupanje postalo (globalno) normalnim, tj. uobičajenim. Idući je korak promoviranje nekadašnjih “crnih kronika” u temeljne sadržaje elektroničkih i tiskanih medija (jer se pritom radi o “saftnim”, krvavim sadržajima – jadni Krleža nije niti sanjati mogao da će njegovi opisi ljepljive krvi u “Petrici” ostati nedostižnim stilskim idealom perjanica domaćega “angažiranog novinarstva”).

Dnevnik HTV-a barem dva puta tjedno počinje takvim sadržajima – na koje se urednici, izgleda, toliko koncentriraju da im promiču gluposti poput nazivanja Bušića&comp. “hrvatskim političkim aktivistima”, ili brkanje generala Markača i Čermaka (prvi, valjda, ne bi imao ništa protiv toga da, umjesto u zatvorskoj ćeliji, bude u vlastitoj vili u kojoj se, prema HTV-u, upravo odmara).

I baš ovakva praksa recentno osnažuje uvodnu frazu. “Mediji” ustrojeni na rečeni način (uz izuzetke koji služe prvenstveno ublažavanju prevladavajućega tona) ne mogu više – i kada pokušaju – primjereno tretirati ozbiljne socijalne, političke ili moralne probleme. Najbolje je to proteklih dana i noći pokazao tretman Radovana Karadžića. Postavši “globalnom viješću” novo-designirani Djedica Mraz je mnogima po svijetu (ponovno) postao interesantnim mješavinom kvazišpijunske pripovijesti, orijentacije da se – u novoj verziji – bavi alternativom, i spektakularnim imidžom.

No, što je s izvještavanjem u “regiji” koja Karadžića sigurno ne doživljava tek kao čiku doktora? Kako to da u Hrvatskoj nije objavljena nijedna iole ozbiljna analiza njegova zločinačkoga djelovanja (tu i tamo su nabrojeni neki – uglavnom pogrešni – podaci o žrtvama), o političkome kontekstu tih akcija (pa i o suradnji s hrvatskom stranom)?

Ako su sadašnje pripovijesti o ljubavnicama i palačinkama zaista zanimljivije, kako to da nema ni pokušaja raščlambe uloge što su je čimbenici izvan “regije” (naime, vodeće snage NATO-a) imali u dospijeću Karadžića/Dabića u Srbiju s područja koje bilo pod njihovim nadzorom? Ili su, možda ipak, ova pitanja bezrazložna – no ne zbog političke zavjere (popularne u mašti polupismenih kolumnista), nego zato što medija više jednostavno nema. Pa, zapravo, ni javnosti.