Prestupni političari

Jednom mi se dogodilo da sam pratio prijatelja koji je išao na pregled srca u neku specijaliziranu ustanovu. Zapanjilo me je tada koliko ljudi ondje čeka, i kako po njihovu izgledu čovjek nikad ne bi rekao da su bolesni. Kad sam izašao na ulicu, stao sam pažljivo zagledati prolaznike, i za svakoga mi se činilo da možda i sam ide na pregled srca.

Toga se sjetim svaki put kad se približe izbori. Jer, tada odnekud iskrsnu političari za koje inače ne znamo, a po njima se i ne vidi da su upravo izbori njihovo zvjezdano doba.
Prvo se zaprepastimo kad vidimo koliko ih ima. Doduše, mi i inače znamo da Hrvatskoj postoji stotinjak političkih stranaka, od kojih je većina posve minijaturna; ali, to je znanje apstraktno, i najčešće nam ne dolazi do svijesti. A onda, u predizborno vrijeme, odjednom upoznamo i članove tih stranaka i uvjerimo se kako oni uistinu postoje: s ekrana nas gledaju tetice s trajnicama i stričeki s kravatama, momci i cure s naušnicom i akademskom titulom. I, čini se da ih ima bezbroj.

Zanimljivo je i tko su ti ljudi: umirovljenici, kućanice, studenti. Odreda osobe za koje bi se čovjek zakleo da slobodno vrijeme provode u ribičkom društvu, u pjevačkom zboru ili na košarkaškom terenu, a ne u političkoj stranci. Pa još kad pomisli da oni u toj svojoj stranci odlaze na sastanke, plaćaju članarinu, bore se jedni protiv drugih za funkcije, zavrti mu se u glavi.

Još više mu se zavrti u glavi kad čuje te ljude kako govore. Izražavaju oni mišljenja i stavove o temama o kojima ni teorijski ne mogu dovoljno znati, predlažu rješenja koja su izvediva koliko i perpetuum mobile, obećavaju stvari koje ne bi mogli ispuniti ni da su direktori svemira. I, sve to čine s golemim žarom i uvjerenjem, kao da im život i sudbina izravno ovise o ishodu predstojećih izbora.

A pri tome im je zacijelo jasno da taj ishod njima neće donijeti ništa dobro. Nikada oni neće stići ni blizu Sabora i nikada neće doći u priliku ni da ostvare ni da iznevjere svoja obećanja. Vratit će se onamo odakle su i došli, u anonimnost, da bi odande ponovno izronili tek prilikom sljedećih izbora, kao 29. veljače u prestupnoj godini.

Tako je njihov politički angažman čas nalik na vitešku gestu koja je utoliko plemenitija zato što je uzaludna, a čas opet na srčanu manu koja te ljude podgriza iznutra i koju oni inače kriju od svijeta.

I zato, kad u predizborno vrijeme hodam ulicama, motrim prolaznike kao i onda kad sam pratio prijatelja na pregled srca. Svaki mi se od tih prolaznika čini kao mogući pripadnik neke od mnogobrojnih stranaka koji samo čeka svoju priliku. I, svi mi izgledaju pomalo bolesni od politike.