Poljska kao loš uzor

Hoće li se Hrvatska kada uđe u Europsku uniju ponašati kao Poljska?,  upitao je jedan zastupnik u Europskome parlamentu izvjestitelja za Hrvatsku Hannesa Swobodu tijekom rasprave o njegovu izvještaju o našoj zemlji. Razdraženi ponašanjem tada vladajućih poljskih blizanaca Kaczynskih, koji bi gazili već postignute dogovore i pravili se da ne razumiju što su obećali, europarlamentarci su puhali i na hladno. Na stranu što su im naši čelnici, jednako iritantnim glumatanjem da ne znaju što su potpisali glede ZERP-a, donekle dali za pravo.

Ovih se dana pokazala još jedna sličnost Poljske i Hrvatske: riječ je o brodogradilištima. Europska komisija protekloga je tjedna upozorila Varšavu da “u kratkome roku dostavi nova konkretna i vjerodostojna rješenja” za brodogradilišta u Sczeczinu i Gdyniji. Poljska je vlada, naime, dostavila plan nalik onome koji su za hrvatska brodogradilišta protekloga tjedna u Bruxelles poslali Banski dvori: kupili bi ih stranci, koji bi na sebe preuzeli sve dugove. I zadržali sva radna mjesta, dodao je premijer Ivo Sanader, očekujući valjda da brodogradilišta kupi neki humanitarac-milijarder, poput Billa Gatesa ili Warrenna Buffetta, koji bi sav novac što ga je bio namijenio liječenju side i malarije te izvlačenju svjetske sirotinje iz bijede odjednom valjda preusmjerio u spašavanje naših škverova.

No, humanitarci još nisu iskazali zanimanje. Jedan je od zainteresiranih kupaca, međutim, brodogradilište iz Tržiča (Monfalcone), koje je sve prije no humanitarna ustanova: nije li u njemu nedavno, zbog nedovoljne zaštite na radu, poginuo hrvatski radnik, izmučen 12-satnim radnim smjenama?

– Nije dovoljno naći kupca, nego treba uvjeriti EK da će on provesti ozbiljan preustroj koji će zajamčiti dugoročnu gospodarsku opstojnost brodogradilišta – izjavio je Jonathan Todd, glasnogovornik europske povjerenice za tržišno natjecanje Neelie Kroes. Uzvratio je tim riječima na novinarsko pitanje o poljskim brodogradilištima, ali kao da je govorio o našima.

Da privatizacija nije dovoljna, jasno pokazuje primjer trećega velikoga poljskoga brodogradilišta, u Gdansku. Iako je to brodogradilište – koje za Poljake, a oni kažu i za Europu i svijet, ima povijesnu važnost jer je u njemu začet sindikat “Solidarnost” i započelo rušenje komunizma – kupila ukrajinska industrijsko-novčarska skupina Donbass, EK zahtijeva od Varšave da do 26. ovoga mjeseca dostaviu00A0 “vjerodostojan plan preustroja”.

U suprotnome, i to bi brodogradilište, zajedno s onima u Sczeczinu i Gdyniji, moralo u poljski državni proračun vratiti 1,3 milijarde eura, koliko su dobila od svibnja 2004. godine, kada je Poljska postala zemljom članicom u EU. Kako je riječ o novcu koji premašuje njihovu tržišnu vrijednost – Donbass je za Gdansk izbrojao oko 270 milijuna eura – jasno je da bi to značilo bankrot.

Dugoročna gospodarska opstojnost znači da brodogradilišta moraju zaraditi za opstanak: prema pravilima EU, državne potpore mogu dobiti samo jednom, za preustroj, jer bi njihov nastavak narušio pravila poštenoga tržišnoga natjecanja.

Da ne spominjemo koliko nas sve osiromašuje to što godinama plaćamo nesposobnost brodogradilišnih uprava koje kupe za 10, prodaju za šest, a onda nam zavuku ruku u džep i otmu razliku.

Uz državni blagoslov. Evo, lani su, prema podatcima što ih je objavio Reuters, proizvela 20 brodova koje su prodala za 460 milijuna eura, uz 330 milijuna eura gubitka! Koliko se umjetnih srca za taj novac moglo kupiti i života spasiti?