Pogrešno naslovljeno

Istina, je odgovoran sam, ali za 128 tisuća novozaposlenih, za vraćanje duga umirovljenicima, za najbolji međunarodni položaj Hrvatske i za makroekonomsku stabilnost, odgovorio je Sanader iz voleja SDP-ovim zastupnicima koji su tražili parlamentarnu provjeru povjerenja u premijera. Opozicijske prigovore izvrnuo je u nabrajanje svojih pluseva, tome dodao apel protiv podjela u hrvatskom društvu koji uvijek pali te na kraju utrčao u bazu socijaldemokrata govorom protiv ustaštva i podcjenjivanja antifašizma. A onda je, zamolivši zastupnike za razumijevanje, otišao na otvaranje punog profila autoceste Zagreb – Rijeka čime kao da je rekao: Gledajte me, ja sam okrenut budućnosti...

Dokazani majstor javnog nastupa još je jednom demonstrirao svoju političku vještinu istaknuvši a priori da je SDP-ova inicijativa o nepovjerenju šefu Vlade promašena. Ne samo zato što se od početka nagađalo da za takvu inicijativu SDP nema dovoljno ruku. Izašavši s tako formuliranom inicijativom koja nije bila najbolje primljena ni unutar njegove stranke, Milanović je učinio suprotno od onoga što bi mu donijelo politički bod. Propustio je pokazati širinu i objektivnost tako što bi Sanaderu priznao da je doveo najbolje ljude u dva ključna ministarstva i policiju, a snagu za napad sačuvao za pravu priliku. Kao političar koji je dugo oklijevao priznati politički poraz nakon parlamentarnih izbora, time je ponovno ušao u rizik da ga javnost percipira kao političara koji se ne miri s voljom birača.

Ali, kao što je s tog stajališta bila promašena, Milanovićeva inicijativa u neku je ruku bila samo krivo naslovljena. Tijek današnje saborske rasprave pokazao je, naime, da je i te kako postojala potreba da se u parlamentu otvori rasprava o nečemu o čemu bruji cijela Hrvatska. O sigurnosnim uvjetima, o razini korupcije, o utjecaju organiziranoga kriminala, o stanju nacionalne ekonomije, o velikim imovinskim ekstremima i štetnosti socijalnog raslojavanja. O tome se ne razgovara samo unutar političkih krugova koji se bore za vlast. Te su teme segmenti hrvatske realnosti, nešto o čemu se svakodnevno govori i zapravo je uvrnuto da ih ne pretresa sam Sabor.

Među danas iznesenim idejama bila je i ona da se oživi institut redovitog godišnjeg izvještaja o stanju nacije, kakav je bio uobičajen u Tuđmanovo vrijeme, ali bez prateće rasprave. U nekoj moderniziranoj formi, dakle uz pravo na povratne komentare i mišljenja zastupnika, možda bi oživljavanje takvog instituta osiguralo okvir za raspravu kakva se vodila danas. To bi bila prilika za propitivanje Vladinih politika i njezinih dosega, za kakvim očito postoji potreba.

Naime, nasuprot optužbi premijera “za nečinjenje” u trenutku kad se odrekao stranačkih poslušnika i napokon u pravosuđe i policiju doveo autonomne stručnjake, u trenutku kad napokon pada presuda za premlaćivanje Rađenovića i kad se otkrivaju ubojice Luke Ritza, na stolu je mnoštvo pitanja za koja vladajući i dalje nemaju odgovor koji bi zadovoljio javnost.

Pođimo samo od toga kako je završilo suđenje dvojcu koji je premlatio Rađenovića. Očito je da se ti profesionalni batinaši i dalje više boje svojih nalogodavaca nego zakonskih sankcija. Osobe koje naručuju takva premlaćivanja i dalje su izvan dohvata. Detektiranje kruga koji je sudjelovao u ubojstvu Luke Ritza dolazi s velikim zakašnjenjem. Afere Brodosplit i Maestro nisu ni blizu sudskog raspleta...

No, sve to još ne znači da je građanima do novih izbora. Prema reakcijama nakon ustoličenja novih ministara Šimonovića i Karamarka te Fabera kao ravnatelja policije, prije bi se reklo da javnost očekuje da vlast pod Sanaderovom palicom u tom segmentu počne funkcionirati.