Nesavršeni ugovor

Pretjerano je reći da je Europska unija proteklih devet godina – koliko je proteklo od Izjave iz Nice kojom su šefovi država ili vlada tadašnje europske petnaestorice pozvali na “dublju i širu raspravu o budućemu razvoju EU” – provela buljeći u vlastiti pupak. Ipak se u međuvremenu dogodilo veliko proširenje na 12 novih zemalja članica.

No, isto je tako činjenica da je EU pune dvije godine nakon što su Francuzi pa Nizozemci na referendumu odbacili prijedlog ustava EU bila u šoku, te da su sve donedavna europske ustanove radile usporeno. Novčarska i gospodarska kriza, koja se iz Amerike prelila u Europu, ukazala je, međutim, da ne treba gubiti vrijeme na rasprave o ustanovama jer treba brzo djelovati, a upravo bi Lisabonski ugovor, koji danas stupa na snagu, trebao pružiti osnovu za zajednički, učinkovitiji odgovor zemalja članica na globalne izazove. Je li zbog toga šoka i te žurbe ostao tako nesavršen?

Lisabonski ugovor ne zamjenjuje, naime, dosadašnje europske ugovore, kao što je to trebao učiniti ustav EU na čijim je razvalinama nastao, nego ih amandmanima mijenja. Njegove ćemo nedostatke stoga otkrivati u hodu. Prvi su izbili na vidjelo već prilikom imenovanja osoba koje će popuniti dvije čelne dužnosti što ih uvodi: Belgijca Hermana van Rompuya za predsjednika Europskoga vijeća – tako su se do sada nazivali summiti EU, a po novome će to biti nova europska ustanova koja okuplja šefove država ili vlada zemalja članica – i Britanke Catherine Ashton za visoku predstavnicu Unije za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku.

Objema je cilj uspostaviti kontinuitet europskih politika jer se oboje dužnosnika bira na jedan obnovljivi mandat od dvije i pol godine, dok je dosadašnja polugodišnja rotacija zemalja predsjedateljica toliko često mijenjala Unijine prioritete.

Kao prvo, pokazalo se da Lisabonski ugovor ne razdvaja dovoljno jasno mjerodavnosti to dvoje čelnika, pa je njima samima ostavljeno da ih razgraniče. Oni koji su bili navijali da za predsjednika dođe bivši britanski premijer Tony Blair očekivali su da bi on predsjedničkoj dužnosti prigrabio veće ovlasti. Sada se, međutim, čini da će visoka predstavnica biti na moćnijemu položaju.

No, ni polugodišnja rotacija na mjestu zemlje predsjedateljice nije ukinuta. Njezini će ministri i dalje predsjedati ministarskim Vijećima EU, pa tako i određivati njihove prioritete, osim Vijećem za vanjske odnose – nastalim podjelom dosadašnjega Vijeća za opće poslove i vanjske odnose – kojim će predsjedati visoka predstavnica. Proširenjem EU bavit će se Vijeće za opće poslove, pa hrvatski pristupni pregovori na Novu godinu iz ruku Carla Bildta prelaze Miguelu Angelu Moratinosu.

O Van Rompuyovoj će poslovičnoj sposobnosti stvaranja kompromisa ovisiti kako će se pomiriti dugoročni zajednički interesi s onima trenutačne zemlje predsjedateljice.

Druga nedorečenost, pak, muči Ashtonovu. Usto što je visoka predstavnica, ona je i prva potpredsjednica Europske komisije. Dok visokoga predstavnika samostalno bira Europsko vijeće, svi članovi povjereničkoga kolegija EK moraju dobiti placet Europskoga parlamenta. Ne prođe li jedan, svi padaju, uključujući predsjednika i potpredsjednike. Dužnost visokoga predstavnika Ashtonova preuzima već danas, a o EK-ovu povjereničkome kolegiju EP će glasovati tek 26. siječnja 2010.

Doduše, vanjskopolitički je odbor pristao ad hoc ispitati Ashtonovu već u srijedu, ali u EK ne znaju ima li to ikakvu pravnu težinu jer je lege artis saslušanje svih povjerenika sazvano za 11. do 19. siječnja. Može li Ashtonova uopće obnašati svoju dužnost, ako na jedan njezin dio do tada ne bude potvrđena?

Lisabonski ugovor ne nudi na to odgovor. Za što sve još ne nudi, tek ćemo saznati…