Nepodnošljivi Milanovićev trijumf

Kad je o novom-starom predsjedniku SDP-a riječ stanje je bilo i ostalo prilično iracionalno. Racionalno je, naime, jednako teško dokučiti otkud toliko kod nemalog broja novinara i medija omalovažavanje njegova blistavog uspjeha na konvenciji stranke, na kojoj je dobio gotovo 80 posto glasova, kao što je bilo teško objasniti zašto su ga za “izborni neuspjeh” optuživali neki ljudi iz vrha SDP-a s kojima ta stranka nikad nije dobila toliko glasova kao s njim potkraj prošle godine.

Isti mediji i novinari koji relativiziraju njegovu nedjeljnu pobjedu, veliki uspjeh pripisuju upravo tim  kritičarima Milanovića koji su izabrani u Predsjedništvo, a neki taj uspjeh smatraju čak većim od njegova. Nevjerojatno! Pa nisu valjda njega delegati izabrali s tako nadmoćnom većinom zato da bi mu u Predsjedništvo podmetnuli Milana Bandića i Željku Antunović i ne znam koga još, nego valjda zato što ga smatraju najsposobnijim da vodi cijelu stranku, oblikuje njezin program i politiku i odgovara za njezine učinke. Da tome nije tako, ne bi ga tako uvjerljivo izabrali ni nakon Račanove smrti ni prije dva dana nego bi i onda i sada izabrali nekoga drugoga. Zamislite - upravo ta njegova uvjerljiva premoć zapravo je razlog da se važnost te premoći ospori! Umjesto da bude obratno!

Što se zapravo dogodilo nakon Račanove smrti? U podosta ljudi iz vrha SDP-a proradilo je ono što bismo mogli nazvati privatnim ili emocionalnim posvajanjem stranke, koje je prešlo i na dio medija i novinara, dakle, posvajanje koje je teško podnosilo a i danas teško podnosi relativno mladog “uljeza” Milanovića s relativno malim stažem u stranci ali s izrazito odlučno izraženom ambicijom i samouvjerenošću vođe. 

Osobno mi se nije sviđalo podosta Milanovićevih postupaka, o čemu sam i vrlo kritički pisao, i premda se svjetonazorski od njega razlikujem, no mogu ne primijetiti da ga se i u stranci i slijeva i zdesna i u medijima napada baš zato što bi mogao biti novost u hrvatskoj politici čiji su glavni akteri uglavnom potrošeni, već viđeni, “ostarjeli” i beznadni. Očito je da je to i glavni razlog što je na dvojim izborima u stranci pobijedio imavši za protukandidate one s mnogo više “preporuka” iz političke prošlosti.

Ma s kojim bi to takvim protukandidatom, da je pobijedio nakon Račanove smrti, SDP dobio toliko glasova kao s novim licem, Milanovićem!? Pa ako ubuduće bude imao nevolja i konflikata u stranci zbog sastava stranačkih tijela, poticanim i iz dijela medija, mogao bi ih imati upravo iz iracionalnih osobnih razloga, u zoni gdje je politika poprište taština a ne koncepcija. Bila bi to šteta, i za SDP i za Hrvatsku bilo bi bolje kad bi čovjek s tako golemim povjerenjem u stranci svoje bitne naume mogao ostvariti bez prepreka koje bi mu se postavljale s nebitnim motivima.