Nelin prst

Nitko u kazalištu i na estradnoj sceni nije mogao ono što je mogla Nela Eržišnik, punim imenom: Nevenka Marija Nela Maras Eržišnik Blažević. Bilo je dovoljno da digne mali prst i da cijela dvorana prasne u smijeh. Posljednji je put to izvela na javnom snimanju tv-emisije Željke Ogreste, na mjestu koje nam pomaže da čaroliju prsta lakše opišemo, u zagrebačkom kazalištu “Kerempuh”.

Taj prst kojem se slatko smijao cijeli “Kerempuh” nije, naime, bio samo prst omiljene glumice, nego i čarobni štapić modernog huncuta Petrice Kerempuha. Njime nas je Nela Eržišnik davno i zauvijek začarala, u siromašnim večerima kad smo se pobožno okupljali oko radijskog aparata u kojem je svijetlilo zeleno oko, da bismo slušali njezine bezazlene, jednostavne, ali blagotvorne šale. U vrijeme kad se iznad svega cijenila ozbiljnost i službeno dobro kotirala natmurenost, ona je svojoj golemoj publici, pa i onima kojima i nije bilo do šale, priređivala gozbe smijeha.

Obični ju je puk obožavao. Njezina dva kerempuhovska lica, Tetka Ikača i Marica Hrdalo, udomaćila su se i tamo gdje se nije znalo za filharmoniju i akademiju znanosti. Njih tri - lucidna, raskuštrana vještica Nela, nedelikatna Ličanka Ikača i zagorski vrag Marica, mogle su proizvesti dovoljno duhovitih dosjetaka da nitko ne bude prikraćen. Čak je i Veseli Diktator u njima nalazio oduška u ulizivačkoj mori koja ga je ipak ponekad mučila.

U ličkom Kerempuhu duga jezika s vremenom se nataložilo toliko uzbudljivih doživljaja, jetkih pričica, ushita, malih osveta, ganuća, suza radosnica, sjećanja na smiješne prizore iz prošlih života, da je i mali prst dovoljan da se mnogo toga u trenutku vrati pred oči zahvalne publike. Naravno, ako je taj mali prst čaroban, kao što je bilo čarobno glumačko umijeće Nele Eržišnik.

Na Mariju Jurić Zagorku dugo se u Hrvatskoj gledalo s visoka (navodno ozbiljne i vrijedne hrvatske književnosti). Tek je autoritativni Stanko Lasić uspio našu umišljenu kulturu uvjeriti u Zagorkinu iznimnu vrijednost. S velikom glumicom Nelom Eržišnik je slično. I na njezina se tri života (Nela, Ikača, Marica) na estradi gledalo s potcjenjivanjem, no što je to u usporedbi s njezinim malim prstom! Njegova će čarolija djelovati mnogo dulje od sjećanja na razvikane kazališne veličine.

Kao i svi pravi umjetnici, i Nela je imala nekoliko talenata. Pisala je tekstove za svoje nastupe, izvrsne priče, političke komentare, izvrsno crtala i objavila knjigu uspomena “Moja tri života” (uskoro izlazi u drugom izdanju, jer je prvo rasprodano).

U toj je knjizi opisala šepavu i grbavu djevojčicu Lelu koja je Nelu i ostalu djecu u Otočcu uvjeravala da leti na velikom orlu. Nije ih uvjerila sve dok se nije popela na stijenu i bacila u provaliju. Nela je u svojoj knjizi nacrtala Lelu kako leti na orlu, a sad joj se, evo, i sama pridružila. Lela i Nela lete visoko, pa ih se razlikovati može samo po dignutom Nelinu prstu.