Ljubaznost iz Bruxellesa

Suprotno nekim ovdašnjim najavama, prema kojima se još prošlog ljeta znalo da će Bruxelles biti vrlo kritičan prema hrvatskom napretku u pregovorima s EU, službeni godišnji izvještaj što je objavljen u utorak vrlo je uravnoteženo štivo.

Tu nema nikakvih oštrih i stršećih tonova, a predstavnici Europske komisije koji su predstavljali taj dokument još su ga dodatno ukrasili ističući progres Hrvatske u ispunjavanju političkih kriterija. Iako dužnosnici Komisije tvrde da dokument nije namjerno ublažen zbog parlamentarnih izbora, u Zagrebu u to malo tko vjeruje.

Komisija ovaj put nigdje otvoreno ne kaže da nečim nije zadovoljna, nego se na primjer koristi zaobilaznom i “ufinjenom” formulacijom o “određenom”, stanovitom napretku. Prevladavajući je zato pozitivan ton, s izuzetkom područja poput borbe protiv korupcije, pravosuđa, odnosa prema medijima, javnih potpora i povratka izbjeglih, u kojima je postignut “mali napredak”.
Nekoliko je mogućih motiva zbog kojih se Bruxelles ovaj put odlučio na krajnje izbalansirane i ublažene ocjene. Prvo, da je postupio drugačije, vjerojatno bi se indirektno umiješao u izbornu kampanju.

Da je Komisija nastupila u oštrijem tonu, opozicija bi dobila dodatni argument protiv vlasti, a u uvjetima prilično izjednačenih snaga između SDP-a i HDZ-a to bi mogao biti uteg koji bi vagu usmjerio na jednu stranu. Umjesto toga, Bruxelles se postavio neutralno, prepustivši konačnu odluku hrvatskim biračima.

Ta gesta političke korektnosti vjerojatno je uvjetovana i time što nijedna od dviju dominantnih opcija, dakle ni HDZ ni SDP, ne ugrožavaju proeuropsku orijentaciju, nego je dapače promoviraju i provode, a Hrvatska je k tome jedna od malobrojnih zemalja u kojima se politički ekstremizam uopće ne uspijeva probiti do parlamentarne razine
Europski političari, dakle, nemaju potrebe ni na koji način, iza kulisa, a kamoli izravno, intervenirati da bi Hrvatsku održali u “pravom smjeru”. S tog stajališta, kriticizam u godišnjem izvještaju o napretku ne samo da nije bio potreban nego bi škodio nekim drugim europskim interesima.

U regiji koja nikad nije do kraja stabilizirana, a koja je ove godine postala još trusnija, Hrvatska je jedina zemlja s kojom međunarodna zajednica nema briga. Hrvatska je, kako to ovdašnji političari vole istaknuti, prestala biti dio problema i postala je dio rješenja. Zato i europski povjerenik za proširenje liberal Olli Rehn, kad govori o hrvatskom napretku, zvuči kao da podržava sadašnju vlast iako je politički sigurno bliži Vesni Pusić nego Ivi Sanaderu.

Zato EK uz veliku pompu i ceremoniju parafira s Beogradom Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a u Hrvatskoj je to pak prošlo praktično bez ikakva publiciteta. Dok se balkanskim gudurama opet šuljaju naoružane spodobe, dok iskri zbog stanja u BiH i na Kosovu, destabiliziranje Hrvatske ne treba nikome.

Treći, a možda i najvažniji razlog zbog kojeg u bruxelleskom izvještaju nema nikakve oštrine zasigurno je to što je hrvatska startna pozicija u pregovorima s EU ipak povoljnija nego što se obično misli. Hrvatska je zemlja stabilnog ekonomskog i političkog sustava, s odgovarajućim institucijama i tržišnim gospodarstvom.

Iako se o tome puno ne govori, na prilagodbi standardima EU svakodnevno rade stotine stručnjaka, a to se prepoznaje i u Bruxellesu.
Europska komisija i dalje, međutim, traži odlučnije suprotstavljanje korupciji i reformiranje pravosuđa. U tome se pak njezin zahtjev potpuno poklapa s raspoloženjem većine hrvatskog stanovništva.