Genijalci su Mrkopaljci, u hrvatskoj kolijevci skijanja nema čega nema. Skakaonicu su imali prije Planice, najviše je hrvatskih olimpijaca iz ovog mjesta, a iza šarenih fasada goranskih kuća na policama se krije niz olimpijskih i svjetskih skijaških medalja. Na stranu sport i natjecanja, turista je ovdje iz mjeseca u mjesec sve više. Postaju Mrkopaljci hrvatskih Schladming. Zašto i ne? A što kad nema snijega?
Može li selfie s medvjedom?
– Ima snijega. Pahulje padaju i u lipnju i u kolovozu. Mi se i ljeti pokrivamo krpaturom (poplunom, op. a.). Tu gost noću slatko spava kao puh u duplji! – kažu Mrkopaljci, kojih tu ima nešto više od pet stotina pa dodaju:
– Došli Francuzi, pitaju gdje se može slikati selfie s medvjedom. Samo što ih nismo izljubili po toj pametnoj glavici...
Idemo u najveselije mjesto u Mrkoplju, u Sušilo, k Robertu Starčeviću, goranskom rokeru u čijem Što Kaj Rock bendu svira i Amerikanac Chip. Ostali su članovi Baća, Tany, Buco i Rača, upravo snimanju rock-himnu Gorskog kotara. No pustimo sad rock.
– Safari na medvjede! To je naš novi turistički adut. Ne šalim se, zašto bismo išli na fotosafari u Keniju ili Tanzaniju, kad i mi možemo ovdje pokazati divlje životinje? Već smo organizirali prve safarije!
Kako izgleda mrkopaljski safari?
– Iskusni mrkopaljski lovac, a ovdje ih je niz, vodi turiste na čeku. I tamo se čeka. Nema TikToka i Facebooka, nema ni sendviča ni žamora i šale. Nikakve buke. Nema ni parfema. To će otjerati i jelena, i vuka, i vepra, i medvjeda. Neki su čekali i tri noći, ali su dočekali! Kad vide medvjeda uživo, nema većeg veselja! – govori Starčević, vlasnik izletišta Baćine njive. Organizira ovdje glazbene večeri, kvizove, večeri poezije, ali i čekanje medvjeda u šumi.
Priči se pridružuju i briljantni treneri, blizanci Marjan i Ferdinand Petrović, prvi treneri Jakova Faka, Petre Starčević, Leone Popović. Kovači medalja. No tema je druga.
– Pronašao sam najstarije drvo u Hrvatskoj! Znali smo po pričama starih lugara koji su na njega pazili otprilike gdje bi se ono moglo nalaziti na Vihoraškom putu, na Bijelim i Samarskim stijenama. Kako sam šumar, tražio sam ga i 1984. godine pronašao najstariji živući organizam, stablo tise staro 2000 godina! Trulo je, ali još se drži. U mjestu se šalimo da je naša tisa vršnjakinja svetog Petra – kaže Ferdinand Petrović, biatlonski trener.
Njegov brat Marjan Petrović, također trener SD Bjelolasice, dodaje:
– Vihoraški put najljepši je put u zemlji. A što se skijanja tiče, treniramo biatlon i ljeti. I ide nam! Naš bi Filip Crnić mogao uskoro tragom drugih mrkopaljskih olimpijaca, nedavno se vratio s natjecanja u američkom gradu Midway, Utah. Tek mu je 15 godina.
Na stijene u japankama
Prva žena mrkopaljskog turizma Goranka Tuhtan priča:
– Malo-pomalo, to je naš slogan. Što god radili, radimo to pomalo, ali sigurno. I radimo puno, i na kraju se isplati... Često turisti pitaju gdje da šeću kad dođu k nama, a iako imamo označene šetnice, mi im kažemo: "Ljudi, šećite se gdje god vas je volja, ovdje je sve lijepo. Šetnice su – svugdje."
Ima li gljiva u šumi?
– Ima! Vrganja, puhavaca, marohljina, ali i borovnica, šumskih jagoda... Jedino šparoga nema, previsoko smo. Po Bijelim i Samarskih stijenama, koji su dva stroga rezervata, može se danima šetati. To je prašuma, zabranjena je ljudska aktivnost, ako drvo padne, ne smije se micati. Za stijene treba biti u dobroj kondiciji...
Je li i kod vas bilo turista koji su krenuli u japankama na stijene?
– Bilo je, da... Nisu samo na Biokovu.
Zašto je ovca na grbu Mrkoplja? Ima ih ovdje oko mjesta, i njih će turist sresti.
– Marija Terezija prva ih je dovela u kraj! Pa i ona je ovdje bila, u ulici Novi Varoš, znamo i kuću u kojoj je spavala. Uostalom, od stotinu kuća za odmor polovica se iznajmljuje. I tko dođe, taj se u Mrkopalj i vrati...