Umjetnost za doc. dr. art. Melindu Šefčić nije dekoracija niti estetski dodatak prostoru. Ona je alat promjene. Ova vizualna umjetnica, znanstvenica i edukatorica već godinama sustavno razvija model muralizma koji nadilazi galerijski kontekst i ulazi ondje gdje je najpotrebniji – u bolnice i kaznionice. Njezini murali danas oblikuju prostore KBC-a Zagreb, KBC-a Sestre milosrdnice, Klinike za dječje bolesti Zagreb u Klaićevoj te kaznionica u Lepoglavi, Glini i Požegi, s jasnom svrhom: rehumanizirati prostore obilježene strahom, neizvjesnošću ili izolacijom.
Ono što je započelo kao estetski impuls, odnosno kao potreba da bolnički hodnik prestane biti vizualno hladan i emocionalno prazan, kod Melinde je s vremenom preraslo u znanstveno istraživanje i interdisciplinarni model rada. Male, ali ponavljajuće reakcije pacijenata, roditelja i medicinskog osoblja pokazale su da slika u takvom kontekstu nije neutralna. Kada se hodnik pretvori u prostor u kojem se može zastati, udahnuti i osjetiti barem minimalnu sigurnost, umjetnost prestaje biti ukras i postaje iskustvo koje doprinosi liječenju.
Projekti rehumanizacije prostora, koje je osmislila i realizirala Melinda Šefčić, prepoznati su i na europskoj razini, a trenutačno radi na prvoj knjizi o muralizmu u bolničkom prostoru. Imali smo prilike razgovarati s ovom umjetnicom i, bez pretjerivanja, vizionarkom koja umjetnost promišlja izvan njezinih uobičajenih okvira. Razgovarali smo o njezinu istraživanju, radu i umjetničkom stvaranju, o modelu rehumanizacije prostora koji razvija godinama, ali i o tome tko je Melinda Šefčić izvan murala, projekata i institucionalnih sustava.
Bolnice i zatvori prostori su snažnih emocija, često obilježeni strahom, neizvjesnošću ili izolacijom. Kako pristupate stvaranju umjetnosti u takvim kontekstima, gdje počinje umjetnički, a gdje gotovo psihološki proces?
U takvim prostorima uvijek krećem od jedne ključne premise: ne dolazim “uljepšati zid”, nego intervenirati u emocionalno nabijen sustav. Bolnica i zatvor nisu neutralni arhitektonski konteksti, već prostori pojačane osjetljivosti, bilo zbog bolesti i neizvjesnosti, ili zbog izolacije i gubitka kontrole.
Zato moj proces započinje analizom, a ne bojom. Promatram ritam prostora: gdje se čeka, gdje se stoji u tišini, gdje je napetost najveća. Razgovaram s osobljem, slušam granice sustava. U bolnici to znači razumjeti razinu stresa i funkciju odjela; u zatvoru razumjeti sigurnosni režim, ali i psihološku atmosferu prostora. Psihološki sloj počinje u trenutku kada postanete svjesni da slika u takvom kontekstu nije neutralna.
Razmišljate li o problematici osoba u čije terapijske svrhe radite murale ili se jednostavno prepuštate umjetničkoj intuiciji?
Razmišljam o ljudima za koje radim, ali ne provodim terapiju. Naime, jasno razlikujem umjetničku intervenciju od kliničke art terapije. Moj rad djeluje na razini prostora i doživljaja, a ne individualnog terapijskog procesa. Dakle, proces nije ni isključivo intuitivan ni isključivo analitičan. To je spoj iskustva, interdisciplinarnog znanja i umjetničke osjetljivosti.
U svojim projektima govorite o „rehumanizaciji prostora“. Što to konkretno znači u praksi? Jesu li rezultati mjerljivi?
Rehumanizacija u praksi znači vratiti prostoru element ljudskosti: toplinu, orijentaciju, osjećaj pažnje i prisutnosti. Drugim riječima, stvoriti okruženje koje ne pojačava stres, nego ga ublažava.
Još tijekom doktorskog istraživanja uvela sam metodološki okvir koji uključuje promatranje, strukturirane upitnike i analizu iskustva pacijenata, roditelja i medicinskog osoblja. Mjerimo subjektivni doživljaj prostora prije i nakon intervencije: razinu ugode, osjećaj smirenosti, percepciju topline i sigurnosti. U kasnijim projektima uključila sam i komparativne analize između oslikanih i neoslikanih odjela.
Rezultati su dosljedni: korisnici oslikane prostore doživljavaju ugodnijima, manje stresnima i humanijima. Medicinsko osoblje često navodi da se atmosfera mijenja, da je komunikacija opuštenija i da prostor „diše drugačije“.
Vaš model povezivanja umjetničkog obrazovanja i društveno korisnog rada uključio je više od 150 studenata. Kako mladi umjetnici reagiraju kada prvi put shvate da njihova umjetnost može imati izravan društveni učinak?
Reakcija je gotovo uvijek ista, prvo iznenađenje, a zatim osjećaj odgovornosti. Mladi umjetnici tijekom studija najčešće stvaraju u sigurnom, akademskom okruženju. Kada prvi put dođu u bolnicu ili izađu u javni prostor i shvate da njihov rad neće biti promatran u galerijskom kontekstu, nego u svakodnevici – među pacijentima, roditeljima, liječnicima, ali i prolaznicima na ulici – događa se važan pomak. Umjetnost odjednom prestaje biti samo osobni izraz i postaje odnos s realnim ljudima i njihovim iskustvima. Mnogi mi kasnije kažu da im je to bilo prvo iskustvo u kojem su jasno osjetili da njihov rad ima izravan društveni učinak.
Projekt Healing Nature prepoznat je kao primjer dobre prakse na razini Europske unije. Što za vas znači to međunarodno priznanje?
Projekt Healing Nature za mene ima dublje značenje od samog međunarodnog priznanja – on potvrđuje da model koji sam razvijala godinama u Hrvatskoj ima relevantnost unutar europskog konteksta kulture i zdravlja.
Uvrštavanje projekta, koji se provodi pod vodstvom HDLU-a, među 55 primjera dobre prakse u službenoj publikaciji Europske unije Culture and Health – Time to Act (nastaloj u okviru inicijative CultureForHealth) znači da je naš rad prepoznat unutar strateškog dokumenta koji oblikuje europsku politiku u području kulture i dobrobiti. To nije samo vidljivost – to je pozicioniranje modela u širem sustavu.
Posebno mi je važno što je projekt prepoznat kao primjer koji uključuje i socijalnu inkluziju – rad s djecom iz osjetljivih skupina, čiji su crteži integrirani u finalne murale. Time umjetnost postaje zajednički proces, a ne jednostrani autorski čin.
Vaša praksa nalazi se na sjecištu umjetnosti, znanosti i društvenog angažmana. Koliko je danas umjetniku važno biti interdisciplinaran da bi njegov rad imao stvarni utjecaj?
Mislim da interdisciplinarnost danas više nije dodatna vrijednost, nego nužnost, posebno ako umjetnik želi da njegov rad ima stvarni društveni učinak. U mom slučaju, interdisciplinarnost je proizašla iz prakse. Doktorsko istraživanje bilo je način da umjetničko iskustvo prevedem u znanstveni jezik. Suradnja s liječnicima i međunarodnim partnerima kroz projekte poput Healing Nature i Arts of Freedom pokazali su mi koliko je važno da umjetnik može artikulirati svoj rad i izvan umjetničkog diskursa – u terminima dobrobiti, evaluacije i društvenog učinka.
No važno je naglasiti da interdisciplinarnost ne smije ugušiti umjetnost.
Nakon više od 300 realiziranih murala i brojnih projekata, od kojih je 40 murala vaših, što vas i dalje motivira, postoji li prostor ili zajednica u kojoj još niste radili, a koji predstavljaju vaš sljedeći izazov?
Motivira me to što posao još nije gotov. Jasno mi je da zid nikada nije bio cilj sam po sebi. Zid je sredstvo. Ono što me i dalje pokreće jest pitanje: gdje umjetnost još uvijek nedostaje i gdje može imati stvaran, sustavan učinak?
Tko je Melinda Šefčić izvan umjetnosti? Imate li neke druge interese ili hobije?
Izvan umjetnosti, moj život ima jasnu strukturu i ravnotežu. Cijeli život rekreativno treniram – sport je moj stalni suputnik. Sport me naučio disciplini, fokusu i tihoj izdržljivosti. Naučio me da se rezultati grade svakodnevno, kroz kontinuitet i strpljenje. Ta logika otpornosti duboko je utkana i u moj profesionalni put.
Redovito čitam, i to za mene nije samo profesionalna potreba, nego mentalna aktivnost bez koje ne mogu, pomaže mi ostati intelektualno budna. Puno putujem. Ako je čitanje unutarnje širenje, putovanje je vanjsko. Volim promatrati gradove, arhitekturu i ritam ljudi.
Koliko vam je važno vaše slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme svjesno štitim. Ne pristajem više na suvremeni model stalne dostupnosti i kulture neprekidne reakcije. Usvojila sam skandinavski princip jasnih granica između rada i privatnog vremena i na tome inzistiram. Vjerujem da kvaliteta rada proizlazi iz kvalitete odmora. Vrijeme je resurs, a ne ostatak dana. Zato ga provodim s ljudima koji me poznaju izvan projekata i titula. To je moj reset.
Posebno mi je važno vraćati se doma, u Vojvodinu, u moju rodnu Suboticu. Tamo posjećujem obitelj i prijatelje, ali i ponovno pronalazim sebe. Onu Melindu koja je prije dvadeset godina otišla s velikim ambicijama i jasnom vjerom u sebe. Taj povratak nije nostalgija, nego podsjetnik na temelj – na ono najjednostavnije i najvažnije: ostati svoj i ostati vjeran sebi.
Jeste li ikad poželjeli baviti se nečim drugim u životu?
Iskreno, nikada nisam ozbiljno poželjela baviti se nečim potpuno drugim. Bilo je trenutaka umora i preopterećenja – osobito kada radite u sustavu koji još nema jasno definirane okvire za područje kojim se bavite. No nikada nisam dovodila u pitanje smjer, samo dinamiku. Možda sam poželjela jasnije institucionalne okvire, sustavniju podršku i manje administrativne borbe, ali potreba za stvaranjem i za radom koji ima smisao uvijek je bila jača.
Što za vas znači priznanje Večernjeg lista “Žene koje mijenjaju Hrvatsku”?
Priznanje Večernjeg lista „Žene koje mijenjaju Hrvatsku“ za mene ima posebno značenje. Ne doživljavam ga samo kao osobnu nagradu, nego kao potvrdu dugogodišnje upornosti. Radim u području koje se još uvijek često promatra kao nešto sporedno, kao „lijepi dodatak“, a ne kao ozbiljan doprinos sustavu zdravstva, edukacije i društvene dobrobiti. Upravo zato mi je ovo priznanje važno. Ono dolazi izvan mog neposrednog profesionalnog kruga. Važno mi je i to što dolazi u okviru nagrade koja prepoznaje žene. Upornost, dugoročnost i tiha izdržljivost često nisu spektakularne, ali jesu transformativne. Ovo priznanje ne doživljavam kao završetak, nego kao znak da se promjena za koju radim ipak vidi. A kada se rad prepozna izvan vlastitog kruga, tada znate da niste samo gradili projekte, nego ste gradili pomak.