Tekila ne uzrokuje mamurluk – nemali je broj onih koji su to čuli, a zatim se žestoko opekli. Ipak, barmeni i proizvođači se kunu da je doista tako. U čemu je stvar? Ne bismo trebali piti ni jednu tekilu osim one na kojoj piše da je 100 posto od agave. Prema meksičkom zakonu, tekila mora biti napravljena isključivo od plave agave iz regije oko grada Tequile u državi Jalisco.
S druge strane, u SAD-u se tekilom može nazvati bilo koje piće koje ima 51 posto agave. Ostalo pak čini alkohol baziran na šećeru, aditivima, kemikalijama – zbog ovakve miksologije od koje glava puca je i prava tekila došla na loš glas.Većina Amerikanaca, a i Europljana, prvu, a i mnoge ostale tekile popila je na nekom tulumu ili divljem izlasku čijeg se završetka baš i ne sjeća jer za tekilom se u našoj interpretaciji poseže kad se želimo opiti.
Malo ovih opijača koji čašicom treskaju o šank zna da je tekila u Meksiku otmjeno piće koje se ne povezuje s ovakvim zabavama, pijucka se, a ne eksa.
Sjajna je i u kuhinji – postoji sladoled s tekilom, cheesecake i šlag.Tekila je i ponos ove zemlje, a nasadi pokraj istoimenog grada uređeni su poput vinograda u američkoj dolini Napa, s hacijendama na kojima se proizvodi koje datiraju iz 19. stoljeća, a znalci će prepoznati po okusu na kojem je točno tlu agava uzgojena.
U Meksiku je službeno priznato pet vrsta tekila: bezbojne “blancos” i “platas”, koje odmah iz destilerije mogu u čašu, “reposados”, koje odleže barem dva mjeseca u bačvama, “añejos” koje leže godinu dana te “extra-añejo” koje leže i dulje. Boce najbolje tekile koštaju više stotina, čak i tisuća dolara.
jedina tekila koju meksovi priznaju kao pravu je iz pokrajine souza...