Čari ronjenja su mnoge – od užitaka bestežinskog stanja do bogatstva i ljepote podvodnog života koja nikada ne prestaje fascinirati promatrača. No, kao što nam je nažalost poznato, čovjek nema prirodnu sposobnost guštati u slobodnom istraživanju dubina više od nekoliko minuta prije nego što ga nedostatak zraka primora na vraćanje kopnenom svijetu. Stoga ljudski rod već čitavu povijest pokušava doskočiti tom problemu na različite načine, no tek je dvadeseto stoljeće sa sobom donijelo tehnologiju potrebnu da čovjek, barem na određeno kratko vrijeme, može iskusiti kako je to biti riba.
Najjednostavniji i najlakši način za doći u kontakt s podvodnim svijetom je, naravno, ronjenje na dah, za što nam nije potrebno ništa osim, eventualno, maske za ronjenje, peraja i, ako je hladno, ronilačkog odijela. Dakako, koliko ćemo moći ostati pod vodom ovisi najviše o našem kapacitetu pluća, tj. o tome koliko smo uvježbani. Ekstremna verzija ronjenja na dah je kompetitivna apneja, pri kojoj se sudionici natječu tko će dulje ostati pod vodom bez uzimanja kisika s površine.
No, ako vam se sve to čini previše zastrašujućim, tu su uvijek dobre, stare disalice, pomoću kojih možete do mile volje uživati s glavom pod vodom, bez straha od nestanka kisika. Disalice su obično dugačke tridesetak, ili maksimalno četrdesetak centimetara, što vaš doživljaj podvodnog svijeta nužno ograničava na površinu vode. A ako ste se ikada zapitali zašto se jednostavno ne bi mogle napraviti duže disalice – čak i kada bi cijev bila dulja, ne biste imali nikakve koristi od toga jer bi vam se pluća nalazila dublje u vodi gdje je veći tlak, stoga ne bi imala ni snage udahnuti zrak!
Naravno, ronjenje s bocom omogućuje potpuniji doživljaj morskih dubina, no ujedno zahtijeva i puno kompleksniju opremu i posebnu obuku. Početak suvremenog ronjenja na bocu, poznatog na engleskom jeziku kao scuba diving (što je akronim za self contained underwater breathing apparatus), seže u tridesete godine dvadesetog stoljeća, kada je Yves le Prieur izumio bocu s stlačenim zrakom iz koje su ronioci morali direktno uvlačiti zrak. Njegov izum su početkom četrdesetih usavršili Jacques-Yves Cousteau i Emile Gagnan i stvorili Aqua Lung, sustav opremljen regulatorom koji je kontrolirao dotok zraka, omogućivši da se on troši samo kada je potrebno, tj. pri udisaju ronioca. Riječ je o izrazito važnoj inovaciji koja je omogućila velike uštede u trošenju zraka u boci, a regulatori su i danas jedan od najvažnijih i najosjetljivijih dijelova ronilačke opreme.
Dakako, jedan od najvažnijih dijelova ronilačke opreme je i boca sa zrakom, koja je roniocu doslovce od životne važnosti. Što se rekreativnog ronjenja tiče, boce se najčešće ne pune kisikom već “običnim” zrakom iz okoline, dok se za zahtjevnije ronilačke zadatke znaju koristiti posebne mješavine zraka obogaćene dodatnim kisikom. Boce mogu biti napravljene od metala ili aluminija, a koliko će ronilac “izdržati” s jednom je pitanje koja varira o mnoštvu faktora – na primjer, ovisno o dubini ronjenja, zrak iz boce može trajati tek desetak minuta pa sve do preko sat vremena. Prosječno gledano, jedno punjenje u standardnom rekreativnom ronjenju omogućuje oko četrdeset i pet minuta podvodnih užitaka.
Pri računanju vremena koje ronilac može provesti pod vodom valja biti izrazito oprezan kako ne bi došlo do dekompresijske bolesti, koja nastaje kada zbog predugog udisanja zraka pod tlakom se u tijelu počnu nakupljati mjehurići s dušikom, izazivajući posljedice koje sežu od bolova u zglobovima pa do smrti. Kako bi se ishodi takve vrste spriječili, ronioci se koriste ronilačkim računalima koja kalkuliraju duljinu i dubinu ronjenja te pružaju ostale informacije neophodne za siguran i ugodan boravak pod vodom.
Zbog fizikalnih svojstava podvodnog svijeta, važni dijelovi opreme za ronjenje s bocom su i utezi i kompenzator plovnosti. Utezi dolaze u obliku olovnih pločica koje se nose oko pojasa kako bi se svladao uzgon koji stvara druga ronilačka oprema, a kompenzator plovnosti je jakna ili prsluk na napuhavanje kojemu je namjena smanjiti potrebu da ronilac radom peraja osigura plovnost. Tu je i ostala oprema koja nije specifična isključivo za ronjenje za bocom, poput maske i ronilačkog odijela.
Maske mogu biti onog “običnog” tipa koje pokrivaju samo oči i nos, te maske koje prekrivaju čitavo lice ronioca – potonje su nešto sigurnije jer omogućavaju dotok zraka i u slučaju kada je ronilac onesviješten, te se najčešće koriste u profesionalnom ronjenju.
Glavna svrha ronilačkog odijela je sačuvati toplinu roniočevog tijela, no i pružiti zaštitu od uboda i ogrebotina. Postoje mokra odijela, koja su svoje ime dobila po tome što propuštaju malu količinu vode (koja ne predstavlja opasnost jer se brzo zagrije i postane toplinskim izolatorom) te suha odijela koja, očekivano, su sasvim nepropusna i nose se s termičkim pododijelom. Suha odijela pružaju mnogo bolju toplinsku zaštitu, no zato je potrebno završiti posebni tečaj kako bi ih se naučilo pravilno koristiti!
Važnu ulogu u očuvanju sigurnosti ronioca ima i jedan svakidašnji i ponešto neočekivani predmet, nož, no ne iz razloga samoobrane, kao što biste možda prvo pomislili. Naime, u ronilačkom svijetu, nož se prvenstveno koristi kako bi se ronilac mogao osloboditi ribarskih mreža ili konopa u slučaju da se zapetlja u njih, a on može služiti i kao sredstvo za komunikaciju, i to na način proizvodnje zvučnih signala kucanjem o neki tvrdi predmet poput kamena ili boce.