Kad su milenijalci bili djeca, ulice, dvorišta, livade i školska igrališta bili su pravi mali svjetovi mašte, natjecanja i druženja. Dovoljni su bili komad krede, lopta, uže ili tek nekoliko prijatelja pa da započne igra koja je trajala satima. Tada se manje sjedilo pred ekranima, a više trčalo, skakalo, skrivalo i smišljalo pravila u hodu.
Upravo su te jednostavne igre razvijale spretnost, snalažljivost, timski duh i onu posebnu dječju radost koju je teško zamijeniti. Zato nije loša ideja da milenijalci upravo danas svoju djecu upoznaju s igrama koje su obilježile njihovo djetinjstvo.
Graničar: Graničar je bio jedna od omiljenih igara na školskim igralištima jer je spajao natjecanje, brzinu i timski duh. Cilj je bio izbjeći loptu i ostati što dulje u igri, dok su igrači s druge strane pokušavali pogoditi protivnike. Djeci i danas može biti jednako zabavan jer traži kretanje, suradnju i puno smijeha.
Skrivača: Skrivača je bila klasik bez kojeg gotovo da nije moglo proći nijedno poslijepodne u susjedstvu. Jedno dijete žmiri i broji, a ostali traže što bolje mjesto za skrivanje, nadajući se da neće biti otkriveni. Ova igra djecu uči snalažljivosti, strpljenju i uzbuđenju koje ne popušta do samoga kraja.
Lovice: Lovice su vjerojatno najjednostavnija, ali i jedna od najenergičnijih igara djetinjstva. Pravilo je bilo jasno: jedan lovi, ostali bježe, a onaj tko je uhvaćen preuzima ulogu lovca. Upravo u toj jednostavnosti krije se čar, jer djeca kroz igru troše energiju i razvijaju brzinu i reflekse.
Školica: Za školice je bio dovoljan komad krede, malo ravnog pločnika i kamenčić. Djeca su skakala po nacrtanim poljima na jednoj nozi ili dvije, pazeći da ne stanu na crtu i da kamenčić završi na pravome mjestu. Ova igra odlično razvija ravnotežu, koordinaciju i koncentraciju, a pritom je jednako zabavna danas kao i nekad.
Preskakanje užeta: Preskakanje užeta bilo je omiljeno posebno među djevojčicama, ali mu nisu odolijevali ni dječaci. Igralo se samostalno, u paru ili u većim skupinama, često uz brojalice i zadane ritmove koji su igri davali dodatnu draž. Djeca kroz ovu igru jačaju kondiciju, ritam i motoriku, a sve to bez osjećaja da zapravo vježbaju.
Gumi-gumi: Gumi-gumi je obilježio mnoga dvorišta i školske odmore, a tražio je spretnost i dobro pamćenje. Dvoje djece držalo je rastegnutu gumu oko nogu, dok je treće izvodilo unaprijed dogovorene skokove i kombinacije. Igra je bila zabavna jer je sa svakom razinom postajala teža, a djecu je učila upornosti i preciznosti.
Care, care, gospodare: Ova igra bila je savršena za veće društvo i puno otvorenog prostora. Jedno dijete glumilo je 'gospodara' i zadavalo koliko tko smije napraviti koraka, i to često uz razne smiješne vrste koraka poput mišjih, divovskih ili žabljih. Bila je posebna zato što je spajala maštu, kretanje i iščekivanje pobjede u svakom novom potezu.
Pokvareni telefon: Iako se može igrati i unutra, pokvareni telefon često je bio dio druženja na otvorenom, u parku ili ispred zgrade. Djeca sjede ili stoje u nizu, a prva osoba šapne poruku drugoj, koja je prenosi dalje, sve dok posljednja ne izgovori što je čula. Rezultati su gotovo uvijek bili urnebesni, a igra je pokazivala koliko se poruke lako mogu promijeniti i koliko je smijeh važan dio svakog djetinjstva.