'Imam 14 godina i napokon sam sretna. Ali nije uvijek bilo tako. Ovo je moja priča...'

- Zovem se Lupe i imam 14 godina. Živim u Buenos Airesu u četvrti 'Villa Pueyrredon' i idem u školu gdje svakog dana naučim nešto novo. Najviše volim povijest i engleski jezik. Jednog dana voljela bi biti arheolog i putovati po cijelom svijetu. Sretna sam, napokon sam sretna. Ali nije uvijek bilo tako!

Ova djevojčica rođena je u Peruu u gradu Huancayo, smještenom na 3.200 metara nadmorske visine između dva najvažnija peruanska središta Lime i Cusca. Njen otac je podrijetlom indijanac iz plemena Amarakaeri, a majka čistokrvna Španjolka. Kao i mnogobrojnoj siromašnoj djeci u Peruu njeno djetinjstvo prožeto je neimaštinom i bijedom. Iako odaje priznanje svom ocu koji se uvijek trudio i danonoćno radio kako bi prehranio obitelj, često se prisjeti svog ranog djetinjstva u kojem na stolu nekad nije bilo ni korice kruha. Tek ponekad su je od gladi spašavali bezukusni keksići koje su dobivali od socijalne pomoći, a ponekad je noćima lijegala gladna i uplakana u majčinom naručju koja joj je obećavala bolje sutra. A ona je samo htjela biti normalno dijete, ići u školu i družiti se s vršnjacima. I onda jednog dana, otac se s posla vratio kući u kasne večernje sate. U rukama je imao vrećicu s kolačima i sav usplahiren obznanio sretnu vijest. Napokon je uspio u dugogodišnjem naumu - sele se u Buenos Aires. To je najljepši i najmoderniji grad Južne Amerike, govorio je otac, a njenoj sreći nije bilo kraja.

Nije prošlo ni mjesec dana, a tročlana obitelj se spakirala i krenula na četverodnevni put. Uzduž obale Perua, sjevera Čilea i preko gotovo cijele širine Argentine napokon su stigli u taj obećani grad - u Buenos Aires. Prvi pogled na 'Novi svijet' izgledao je čudesno. Grad je bio monstruozno velik, ogromne zgradurine gutale su nebo, široke avenije odavale posebnu moć, a na stotine zelenih površina milovale joj dušu. Bila je neopisivo sretna. "Živjet ćemo u centru grada", otkrio je otac i izmamio ogroman osmijeh na njenom licu. Kada se autobus zaustavio na kolodvoru u Retiru udahnula je punim plućima i napokon spoznala zašto se ovaj grad zove 'Dobar Zrak'. Mirisalo je na bolju budućnost. Pogled na 'Engleski toranj' oduševio ju je, jer takvo nešto u životu nikad prije nije vidjela.

Polusatni hod pored stotinu štandova i trgovaca koji na ulici nude sve i svašta prošao je u trenu, a onda su zakoračili u predio koji ju je neodoljivo podsjetio na njen rodni Huancayo i ulicu u kojoj je do jučer živjela. "Dobro došli u Villu 31", uzviknuo je slavodobitno otac. Trošne i minijaturne ciglaste kućice nabacane jedna na drugu i prekrivene limenim krovovima, blatnjava okolica prepuna smeća, stare i neupotrebljive automobilske olupine i miris zapaljenih guma bilo je prvo što ju je dočekalo. Na tren je posumnjala u onaj bolji život kojeg je obećao otac, ali ugledavši njegovo nasmiješeno lice, prepustila se sreći.

'Villa 31' iliti 'Villa miseria' najsiromašniji je i jedan od najopasnijih dijelova Buenos Airesa. Nastao je još početkom prošlog stoljeća kada je krenuo veliki val imigracije. Pretežno se tamo nastanjivala sirotinja pristigla iz Europe i ostalih južnoameričkih zemalja koja je obavljala šljakerske poslove u obližnjim lukama. Sagradili su male ciglaste zgrade i kućice bez vlasničkih dozvola kako bi privremeno imali gdje stanovati, a potom ako bi nešto zaradili, napuštali bi ovo područje i naseljavali bogatije kvartove. Praznim kućicama se potom mogao služiti onaj tko naiđe, tj. novi imigranti. Na snazi je bio zakon divljeg zapada - tko prvi, kućica njegova.

Od tada do danas gotovo se ništa nije promijenilo, vlada bezakonje, a spomenuti predio i dalje nastanjuje isključivo sirotinja. Gradske vlasti ne mare za njih, tako stanovnici Ville 31 u 21. stoljeću i dalje nemaju komunalne usluge, izgrađene sanitarne čvorove i kanalizaciju, u stanovima nema pitke vode, kao ni ulične rasvjete i javnog prijevoza. Također, u cijeloj četvrti nije sprovedena ni električna energija pa su se ovdašnji ljudi bili prisiljeni kablovima nezakonito spajati na gradske mrežne sustave. Muškarci prihode uglavnom stječu tako što rade na crno u građevinskim poduzećima, dok su žene većinom kućne pomoćnice bogatih gradskih obitelji. Mnoga djeca ne idu u školu pa nekad i po cijele dane skupljaju reciklažni otpad po kvartu poput kartona ili željeza koje potom prodaju velikim kompanijama ma mizerne iznose.

Neimaština je gotovo svugdje povezana s kriminalnom, pa tako i ovdje. Nisu rijetki slučajevi u kojima stranci zalutaju u ovu četvrt pa bivaju ubijeni ili u najboljem slučaju orobljeni do gola. Sigurni nisu ni Potrenosi koji gotovo nikad ne zalaze ovdje. Villa 31 je država za sebe, grad u gradu. Lokalne vlasti i državne institucije ponašaju se kao da ovaj 'barrio' ne postoji. Policijski službenici jako su rijetka pojava ovdje, što stvara sjajne uvjete za šverc i prodaju droge. Jedino što imaju ovdašnji stanovnici je tek nekoliko dobro čuvanih trgovina i malu osnovnu školu.

Lupe je ubrzo shvatila kako ovo nije život kakvog je zamišljala. Preko dana išla je u školu, ali ona je izgledala čak i gore od one koju je do jučer pohađala u svom rodnom mjestu. Često je nastavne satove slušala sjedeći na prljavom podu, a njen školski pribor nestajao je gotovo svakodnevno. Samo zato što je bila željna znanja kući bi se vraćala s modricama; po licu, rukama, bedrima, rebrima... Nitko je nije mogao zaštititi, pa čak ni roditelji koju su nekoliko puta odlazili u školu i nailazili na učitelje koji su samo slijegali ramenima. Plakala je svakodnevno, a nekad bi histerično preklinjala majku da pozove policiju u pomoć. Tih prvih godina nije shvaćala što znači riječ ilegalci. Strah od škole nije bio jedini problem. U zajedničkih 15 kvadrata noću je spavala u malom uskom krevetiću, a lavež pasa, urlikanje lokalnih pijanaca i pucnjevi iz pištolja često su je budili prestravljenu. Otac je radio po cijele dane i kući bi dolazio gotovo samo kako bi prespavao. Majka je bila prodavačica voća na Retiru i kući bi se također vraćala u kasne sate. Lupe je bila prepuštena sama sebi i vrlo je brzo shvatila kako mora naučiti sama preživljavati.

Kada je navršila 11 godina njena majka je na svijet donijela malog Beta (Pablo). Bio je to jedan od rijetkih sretnih trenutaka jer već ubrzo su uslijedile nove muke. Rođenjem novog djeteta majka više nije bila sposobna raditi, pa je teret financija pao i na leđa djevojčice. Tako mlada, uz sve školske obveze, za lokalnog trgovca (izrabljivača djece) u centru grada prodavala je žvakaće gume. Nešto bi i zaradila, a sav novac donosila je roditeljima. Saznavši za to, lokalni dječaci ponekad bi je dočekivali u ulicama kojima bi se vraćala i otimali novac koji je tog dana zaradila. Često se od bijesa i muke poželjela vratiti u svoj rodni Peru. Ovdje joj život nije ništa bolji, a tamo je bar svoja na svome. Nikad neće zaboraviti kada je usred bijela dana vidjela skupinu muškaraca koji su u blizini njenog doma nožem izboli jednog mladića. Ni danas ne zna razlog zbog čega se to dogodilo, ali je već dan poslije čula kako se mladić, kojeg je bespomoćno gledala kako leži u lokvi krvi, nije izvukao.

Nove dvije godine muke su prošle, a onda se jednog dana vratila kući iz škole i imala je što vidjeti. Ne sjeća se kada je zadnji put tako rano tijekom dana vidjela svoje roditelje zajedno. Majka je sjala kao nikad prije, a otac nije skidao osmijeh s lica. Snažno ju je zagrlio i priopćio kako će njih četvero napokon dobiti papire i službeno postati Argentinci. Uz to on je dobio stalan i dobro plaćen posao. Značilo je to samo jedno - sele se iz Ville 31. Ronila je krokodilske suze sreće.

Već godinu dana Lupe s obitelji živi ovdje, u četvrti Villa Pueyrredon, u ulici Larsen, nadomak popularnog autoputa General Paz. U novoj školi njena želja za znanjem napokon se cijeni i osjeća se sigurno. Oko njene kuće ne nalaze se hrpetine smeća i zapaljene gume, već mirisni parkovi, a ulice su ukrašene predivnim dudovim stablima. Upoznala je i nekoliko prijateljica s kojima se redovito druži u kvartu. Lokalni dječaci je više ne gledaju preko nišana kao nekad, a jedan on njih čak joj se i sviđa, priznala je sramežljivo i dodala na kraju: "Ako je 13 godina muke bila cijena za ovo što imam sad, vrijedilo je."

>>'Što je Hrvat? Ako sam u Argentini, ponašat ću se kao Argentinac'

>>Policija, gradske vlasti i država tome napokon moraju stati na kraj