Sada kad je na vrhuncu svoje moći, modna dizajnerica Ksenija Vrbanić kaže da joj nikad u životu nije bilo teže. Naravno da je u to teško povjerovati. Sve dok ne čujete statistiku: njezin se dizajn prodaje u 119 dućana u 26 zemalja na četiri kontinenta – u Australiji, Aziji, Americi i Europi. To su brojke kojima bi bili zadovoljni i od Xenia Designa poznatiji svjetski brandovi. Stoga kreatorica govori o tome kako izgleda trenutak u kojem treba isporučiti deset tisuća komada:
– To je kao kad radite ful posao, a od vas se traži još 40 posto više – kaže.
(Anto Magzan/PIXSELL)
Pitamo je hoće li moći.
– Nego što! – munjevito odvraća. Sve će to Ksenija riješiti sa svojim kolektivom:
– Radimo s vjerom, a sve čudne struje odmah raščišćavamo otvorenim razgovorom. Uspjeh mogu zahvaliti upornosti i onda kad su svi govorili: “Stani!” Netko nema u sebi to što ga tjera naprijed. To sam samo jednom u životu osjetila kao teret. Shvatila sam da ja moram tako. Imaš put. I prepreke na putu. Preskakati ih možeš, ali i ležati u kanalu. To se ne da naučiti. Takav ili jesi ili nisi. Ali moraš imati tu sreću da to za čim trčiš obožavaš i uživaš u tome. Slično je to sportskim uspjesima – vježbaš i trudiš se, ali rezultat nije unaprijed određen. Ja strastveno igram golf. Uzimam golf kao život. Shvatila sam u čemu je poanta golfa. Na isti način radim i ostalo. K tome ide i potreba za pobjeđivanjem. To je teror, ali ako ga nema, meni je život bez veze. Ta me potreba pokreće – otkriva Ksenija.
Ni dana staža za druge
Počela je u Čakovcu 1986. sa studijem za dizajniranje odjeće, prvim u Jugoslaviji, gdje je Ksenija svakoj klijentici nakon razgovora predlagala cijeli “outfit”, malu kolekciju od četiri do šest modela. Čak je 90 posto žena odlazilo zadovoljno. Obično bi uzele cijelu tu malu kolekciju. No kome je u Čakovcu mogla prodavati tako napredan dizajn, zanimalo nas je.
– Tada je u Međimurju bilo puno naprednih tvrtki pa su moje modele kupovale intelektualke, direktorice, profesorice, žene političara. Modni je studio otpočetka bio moja uspješna formula, nemam nijedan dan radnog staža nigdje drugdje osim kod sebe same... Ne znam ni kako bi izgledalo raditi drugdje jer mora biti onako kako ja hoću. Možda je to sebično, ali se pokazalo uspješnim. I mojem suprugu Nedjeljku i kćeri Gali (studentici dizajna na Arhitektonskom fakultetu) to je jasno: ako sam ja sretna, onda širim sreću i svima je bolje. Svi bi trebali zauzeti takav stav – nikad trpjeti ni dati da ih drugi maltretiraju – govori Ksenija.
Pitamo što je bilo presudno u početku.
– Jedna je žena bila bitna. Podržavala je moj rad i omogućila mi da se razvijem kao dizajner. Otišle smo zajedno u Graz u poznate dućane s tkaninama. Izabrala sam tkanine i napravila joj modele. Bila je odmah zapažena u njima, a kad su je pitali gdje je to kupila, odgovarala je da ne kupuje po dućanima jer ima svoju dizajnericu. Ona je Helena Percač, stomatologinja na doktoratu u Beču. I danas me podržava. Prenijela je to i na kćer Sanju, doktoricu medicine koja predaje na Harvardu. Obje sezonski dolaze k meni, a ja im sve pripremim kako bi otišle sretne.
Mi imamo samo dizajnere, a ne odgajamo sve ostale kadrove koje treba modna industrija
Milenijska kolekcija
Taj način rada Ksenija je ubrzo prerasla. Sazrela je za otvaranje dućana pa je to učinila u mnogim domaćim gradovima. Ubrzo je razvila tri modne linije, ali se i sudarila s činjenicom da sve sama mora i financijski pokriti.
– Ako se želiš ostvariti kao dizajner, a nemaš svoj kapital, ideš na natjecanja. Osloniš se na vlastitu genijalnost i nadaš se da će te prepoznati kao onog u koga će uložiti novac jer vani se svaki uloženi euro mora vratiti – govori Ksenija.
– Prvi moj izlazak na strano tržište bio je u Düsseldorf 1999. Bio je rat, nije bilo posla, morala sam odlučiti otići u butikersku proizvodnju ili otići van i vidjeti koliko vrijedim. U nas dizajneri ne znaju koliko vrijede. Nemaju u sebi ni organizacijsku ni ekonomsku crtu, a to je presudno. To čini čak 70 posto moga rada, a samo 30 posto stvar je kreacije. A kad sam došla van, bila sam spremna prihvatiti neuspjeh. U Düsseldorfu je bilo kao da su čekali samo na nas. Toliko je narudžbi bilo. Napravila sam milenijsku kolekciju za 2000. “XD Light” koju su inspirirali Drava i kamenčići u rijeci.
Svaki odjevni predmet mora biti funkcionalan, djelovati skupo, a ja pritom moram razmišljati da za mene bude što jeftiniji.
Pamtim koliko sam bila sretna jer sam dobila potvrdu da sam dobra. No trebalo je napraviti naručeno. Imala sam i menadžericu i šest šnajderica. Pokazalo se – premalo! Nigdje kredita ni odgovora iz Varteksa... Tako smo zeznuli i proizveli samo četvrtinu naručenog. Shvatila sam da imati dobar dizajn nije od presudne važnosti. Bacila sam se u ekonomiju proizvodnje i nisam htjela odstupiti. Ali i drugi put nismo uspjeli sve napraviti i šokiralo me kad se pročulo – “to je ona koja ne može ispuniti narudžbe...” To me otjeralo na druga tržišta: u Pariz, London, New York.
Od 2002. XD je na tržištu Pariza, Londona, New Yorka, a potom i Moskve. Iz sredina zahvaćenih recesijom Xenia Design ide tamo gdje se bilježi ekonomski rast, a kolekcije prilagođava zahtjevima tržišta.
Moda kao ozbiljan posao
– Ne mogu raditi samo ono što se sviđa meni, nego i vama, vašoj kćeri, ženama konfekcijskog broja 48 i onima broja 34. Strada li pritom dizajn? Netko bi rekao da strada, a drugi da se tako zapravo razvija. Svaki odjevni predmet mora biti funkcionalan, djelovati skupo, a ja pritom moram razmišljati da za mene bude što jeftiniji. Kupci me vole to više što više zarađuju na meni. To je licemjerje, ali i neminovnost u ovom poslu. Dizajn modela koji skupo izgleda, a “buyer” ga jeftino kupi da na njega može nabiti maržu i zaraditi sad mi je najveći izazov.
Na brdašcu pokraj Čakovca Ksenija uskoro otvara dizajnerski centar XD na 1800 četvornih metara, s ambicijom da u njega dolaze dizajneri sa stranih sveučilišta na dva, četiri ili šest mjeseci prakse. U planu je sagraditi modelarnicu, proširiti skladište, otvoriti showroom kako bi kupci mogli dolaziti tamo, kako to funkcionira i u New Yorku. Dugo je trebalo uvjeravati banke koje pokrivaju pola plana...
– Mi imamo samo dizajnere, a ne odgajamo sve ostale kadrove koje treba modna industrija – kaže Ksenija i objašnjava:
– Nema PR-a, stilista, brand-menadžera (jednog sam dovela iz Londona) kao na drugim sveučilištima. A sve nam to treba da od modne kreacije razvijemo ozbiljan posao.
o ko si pak ti, strašno, uživajte u gluposti