Jedina velika stvar koja nam je svima zajednička jest da ćemo umrijeti, a vjerojatno ćemo doživjeti i smrt nekoga koga volimo. Unatoč toj zajedničkoj sudbini, o smrti je teško govoriti jer se radi o iskustvu iz kojeg se nitko ne može vratiti i ispričati kako je bilo. Kada se vi ili vaša voljena osoba približite kraju života, egzistencijalni ulozi prestaju biti teoretski i postaju osobni, ispunjeni emocionalnim, fizičkim i duhovnim teretom. Zbog toga uvidi ljudi koji se svakodnevno susreću sa smrću mogu biti od neizmjerne pomoći.
Najčešća zabluda koju stručnjaci neprestano ispravljaju jest da fizički proces umiranja izgleda onako kako je prikazano u filmovima. Popularna kultura stvorila je sliku tihe i brze smrti, gdje osoba jednostavno zatvori oči, no stvarnost je često drugačija. "Moj je otac medicinskoj sestri rekao: 'Spreman sam završiti s ovim', i umro nekoliko minuta kasnije. Ali takva vrsta smrti iznimno je rijetka", rekla je Penny Smith, medicinska sestra i voditeljica kvalitete u hospiciju. U svojoj višedesetljetnoj karijeri, Smith kaže da je takve slučajeve vidjela tek nekoliko puta. Puno češće, umiranje je proces u kojem osoba ulazi u stanje bez reakcije, dok se u tijelu događaju brojne promjene. "Mijenja im se boja kože, disanje postaje drugačije, i tek onda konačno odu", objašnjava ona.
Među najvećim nesporazumima koje medicinsko osoblje primjećuje je zabrinutost obitelji da njihovi voljeni umiru od gladi ili žeđi jer odbijaju hranu i vodu. "To su ljudi koji već umiru. Njima hrana nije potrebna", naglašava Smith. Pokušaji obitelji da ih natjeraju da "uzmu barem jedan zalogaj" stvaraju ogroman stres i za umiruću osobu i za obitelj. Sličan strah vlada i oko upotrebe morfija i drugih opijata. Frances Eichholz-Heller, socijalna radnica u palijativnoj skrbi, kaže da obitelji često strahuju da će ti lijekovi ubrzati smrt. "Ljudi mi kažu: 'Imali smo ujaka u bolnici koji je umirao, i čim su mu dali morfij, brzo je umro'. Moram im objasniti da je vjerojatno brzo umro zato što je bio u procesu umiranja, a ne zbog morfija. Morfij su mu dali kako bi mu olakšali patnju", pojašnjava ona.
Obitelji često žive s golemim osjećajem žaljenja zbog onoga što su mislile da su trebale učiniti drugačije. Dr. Aditi Sethi, liječnica u hospiciju, upozorava da vlastiti strah i nelagoda mogu spriječiti članove obitelji da budu istinska podrška. Prema njezinim riječima, umirući ponekad pokušavaju razgovarati o svom iskustvu, no obitelji to odbacuju zbog vlastite nelagode, govoreći fraze poput: "Ma nećeš ti umrijeti, ne brini." Zbog toga, kaže Sethi, voljeni na kraju osjećaju najviše žaljenja. "Toliko se boje gubitka da ne mogu biti u potpunosti prisutni za osobu kojoj su najpotrebniji, da je drže za ruku i poštuju ono kroz što prolazi." Ipak, važno je ostati svoj. Ako je vaš odnos s umirućom osobom bio napet, ne trebate se prisiljavati na bliskost koja nije iskrena. Jednako je važno dati ljudima prostor da tuguju na svoj način, bez osjećaja da su nešto trebali napraviti drugačije.
Zdravstveni djelatnici i članovi obitelji često pretpostavljaju što bi umirućoj osobi pružilo utjehu, ne uzimajući u obzir što ta osoba uistinu voli. Dok neki možda žele tišinu, drugi bi do posljednjeg trenutka uživali u glasnom smijehu i slavlju. Sestra Penny Smith prisjetila se situacije kada se zabrinula zbog bučne zabave povodom utakmice američkog nogometa u sobi umiruće pacijentice. Međutim, jedan od njezinih sinova objasnio joj je da je upravo to bila njezina strast. "Rekao mi je: 'O, moj Bože, pa ona je bila kraljica zabava svake nedjelje. Obožava ovo!'", ispričala je Smith. Priznala je da je tada, na početku karijere, polazila od pretpostavke da svi umirući žele tihu i zamračenu sobu, što jednostavno nije istina.
Također, većina ljudi, da može birati, radije bi umrla kod kuće, no stvarnost je često drugačija. U razgovoru za HuffPost, dr. Jessica Zitter opisuje ono što naziva "pokretnom trakom kraja života", gdje pacijenti na intenzivnoj njezi primaju bolne tretmane kako bi ih se održalo na životu pod svaku cijenu. "Nažalost, kad je netko već na toj traci, često je prekasno za razgovor o njegovim željama", kaže Zitter. Zbog toga stručnjaci preporučuju rano planiranje i razgovor o vlastitoj smrtnosti. Važno je ispuniti dokumente o prethodnim željama, ali još je važnije odrediti jednu ili više osoba od povjerenja koje će te želje poštovati i s njima otvoreno razgovarati prije nego što dođe do krize.
I dalje postoje negativne asocijacije vezane uz hospicijsku i palijativnu skrb, iako one mogu značajno pomoći. Važno je razlikovati to dvoje: palijativna skrb usmjerena je na pružanje ugode pacijentima u bilo kojoj fazi teške bolesti, dok je hospicij medicinska usluga za osobe s očekivanim životnim vijekom od šest mjeseci ili manje. Ljudi pogrešno misle da odlazak u hospicij skraćuje život i da je to "smrtna presuda". Smith kaže da su je nazivali ubojicom jer radi u hospiciju. Kao primjer navodi bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, koji je ušao u hospicij u veljači 2023. i još je živ, što dokazuje da smrt nije uvijek neposredna. Štoviše, istraživanja su pokazala da rana palijativna skrb može poboljšati kvalitetu života, smanjiti simptome depresije i čak produljiti život, jer kada se pacijentima ublaži patnja, oni se stabiliziraju i imaju više energije za borbu.
"Najveća zabluda koju vidim kod pacijenata, obitelji, pa čak i zdravstvenih djelatnika jest da mislimo da možemo kontrolirati smrt", kaže dr. Solomon Liao. Vjerujemo da svojim strojevima, tehnologijom i lijekovima možemo odrediti kada će se ona dogoditi. Umjesto da je prihvatimo kao prirodan kraj, postajemo depresivni i ljuti. Stvarnost je da smrt ne možemo kontrolirati, ali možemo utjecati na to kako živimo. Ljudi koji osjećaju najmanje tjeskobe su oni koji su živjeli ispunjeno i koji na kraju mogu reći: "Bio sam ovdje." Istovremeno, važno je znati da je u redu ne biti spreman. U redu je voljeti život do posljednjeg daha i osjećati tugu zbog odlaska. Smrt može biti i jedno i drugo – razarajuće tužna, ali i ispunjena mirom. Može biti teška, ali i predivna. Može biti točno ono što se trebalo dogoditi, uz neizmjernu bol onih koji ostaju jer bi voljeli da su imali još nekoliko godina zajedno.