Nemoguće! uzviknula je supruga Jasminka. Moguće, moguće. Gurkenlikoer, u prijevodu liker od krastavaca. Seljaci iz okolice Berlina, kotar Uckermark, prodaju ga berlinskim vikendašima i turistima iz Danske i Poljske. Malo su manje šašavi naribani krastavci konzervirani u senfu.
Ne trošim novac na bizarnosti, puno me više zanimaju staklenke u kojima je jelenji gulaš ili suhomesnata ponuda. Zanimljive su usporedbe s našim krvavicama. Odmah prepoznajemo i tlačenicu, brezvuršt pod izvornim imenom presswurst. Varijacije na temu džina uobičajene su diljem svijeta, pa je i njemačka šarolika ponuda u ovom kotaru nešto očekivano. U seoskom Uckeru najviše je na glasu džin od divljih ruža. One intenzivno mirišu i posvuda ukrašavaju okućnice slikovitih prizemnica od cigle uz jezera, kojih u ovom kotaru, kao i u cijelom krugu od stotinu kilometara oko Berlina, ima bezbroj.
Jezera su naravno još jedno izvorište zanimljivih zalogaja. Od svih podvodnih stanovnika koje kušamo, najviše nas privlače jegulje. Lokalni ih seljaci dime pa su odmah spremne za užinu. Dimljene i vakuumirane, lako se i legalno prevoze u Hrvatsku gdje smo ih se jako zaželjeli. Sada već i prijatelji iz Metkovića koriste sve moguće veze pa samo ponekad uspiju dobaviti naše jegulje s ušća Neretve. S druge strane, sada se sve lakše mogu pronaći slavonski dimljeni šarani, čak i u Zagrebu. Začinjeni dobrom crvenom paprikom, ukusniji od onih iz berlinskih jezera. Barem neka utjeha da je i kod nas nešto bolje u usporedbi sa seoskim izobiljem iz ruralnog okruženja Berlina.
U potrazi za gastronomskim zanimljivostima čak nije nužno odlaziti do specijaliziranih samoposluživanja poput onog u kojem se nudi liker od krastavaca. Otprilike ispred svake desete kuće nalazi se improvizirani štand na kojem domaćinstva nude kućne proizvode, one kojima su ih bake učile. Uz nasljeđe nude se i izmišljotine novih naraštaja. Ispred okućnice uz cestu roba se nudi 24 sata na dan, sedam dana u tjednu. Kada domaćini nisu uz izloženu robu, a najčešće je tako, kupcu se objašnjava u rukom ispisanoj poruci gdje je kasica u kojoj će ostaviti novac. Ako nema kasice, tu je poštanski sandučić. Sada čak i vikendaši iz Berlina u okućnicama unajmljenih kuća uzgajaju voće, povrće i začinsko bilje.
U vrtu Anne Bakalović ima 15 je sorti rajčica, a aroma one koju lokalci nazivaju ananas rajčica zaista je fantastična. U Njemačkoj se nevjerojatno razmahala ponuda obiteljskih gospodarstava, osobito onih malih, koja i jesu najsimpatičnija. Raspitao sam čemu se može zahvaliti ova gastronomska živahnost posebne vrste. Jednostavno: njihova birokracija ne kinji seljake idiotskim propisima. Kod nas uredbi ima napretek, a ne prestaju se i dalje množiti iz dana u dan. Kako sada izgleda neumjesna predrasuda po kojoj Nijemci pretjeruju sa zakonskim reguliranjem svih životnih pojava? Općenito vrijedi pravilo: gdje vlasti dozvole lokalcima da se nadmeću u kućnoj proizvodnji prehrambenih suvenira, scena buja, svima na radost, čak i bez državnih potpora. Primjeri nam se pred očima redaju, a usporedbe nameću. Početkom stoljeća i naše su farme naselili nojevi, ali su nekoliko godina potom potiho iščezli. U njemačkim pitomim selima brzo su se udomaćili.
Štoviše, sada na čudan način pomažu održavanju tradicije. Liker od jaja sada postoji i u verziji od nojevih jaja. Nisam mu odolio, na kupnju su me potakla sjećanja iz davnina i nisam požalio. Njemački nojevski liker od jaja ne razlikuje se od onog kojeg je u kućnoj radinosti spravljala Iren Agh, moja baka Mađarica iz Vojvodine. Njezinoj se generaciji osobito sviđalo kako u tom likeru one uživaju jednako kao i dame u Beču. U čuvenim bečkim kavanama, naime, likerom od jaja aromatizira se kava sa šlagom, čak i danas. Pa da, o tome se radi, to je zajednički nazivnik prehrambenog kaleidoskopa koji nam se neprestance ukazivao.
Gastronomija je savršen medij za maštovite poduzetnike, kakvih naravno ima i kod nas. No Berlin i okolica poseban su slučaj jer se skladno nadopunjavaju: metropola je prepuna znatiželjnih konzumenata. Okolica je sve privlačniji poljoprivredni raj: pitoma panorama izmiješanih šuma, plodnih brežuljkastih polja i pašnjaka i jezera koja ublažavaju klimatske promjene, osobito suše. Odavno proučavam ovu scenu. Prije šest godina Hrvatska je u Berlinu bila zemlja partner na Zelenom tjednu (Gruene Woche), najvećem svjetskom sajmu zdrave hrane i svega što se skriva pod tim varljivim nazivom. Sudjelovao sam u pripremi i promociji naše prezentacije pod okriljem Gospodarske komore. I tom su se prigodom nametale paralele hrvatske ponude s lokalnom, njemačkom. Postao sam upravo opsjednut fenomenom berlinske gastronomije i počeo sam ga sustavnije proučavati.
Prije njemačkog ujedinjenja Berlin nije imao nijedan restoran s tri Michelinove zvjezdice, čak su i dvije bile nešto izuzetno. Zato su u sumanutom tempu čudesa fast fooda i street fooda nicala, gasila se i opet brzo oživljavala u nekom novom izdanju. To se šarenilo održalo do danas. Nije lako podrobno proučiti magnetizam ovog velikog grada, užitak je jednostavno šetajući se otkrivati neobične pojave. To je učinio još i David Bowie, i cijela sljedba za njim na čelu s Nickom Caveom. Oni su se jednostavno skladno uklopili u gradski život, posebno po mjeri svim tim noćnim pticama koje su ručale u ponoć, pronoseći svijetom priču o neponovljivom Berlinu u kojemu je neprestana promjena jedina konstanta. Gradsko ugostiteljstvo koncentrat je svjetskih trendova, osobito otkako je Berlin ponovno glavni grad, pa je i ponuda visoke kuhinje i Michelinovih zvjezdica znatno bogatija. Brojni vijetnamski restorani koji su se počeli otvarati prije desetak godina najavili su globalni interes za ovu izvanrednu dalekoazijsku kuhinju.
Danas se ista priča odvija s korejskim lokalima. U toj gastronomskoj šaradi početkom desetljeća znalci su zamijetili Dominika Matokanovića. Mladi je chef ponudio radikalni odmak od uobičajene gastarbajterske rutine po kojoj hrvatski kao i drugi balkanski restorani nude uvijek iste nemaštovite obilne porcije po umjerenoj cijeni. Dominik je ponudio moderna hrvatska, uglavnom mediteranska jela, te vrlo originalne obrade popularnih jela poput salate od hobotnice. Uz njih je smišljao čak i takva čudesa poput pečene lubenice s kamenicama. No restoran Tante Fichte u kojem je Dominik kuhao prošle je godine zatvoren i time je naglo prekinuta vrlo obećavajuća priča o prvom pokušaju prezentacije moderne hrvatske kuhinje u svjetskoj metropoli. Nevjerojatna je činjenica da nigdje u svijetu nema lokala koji se brendira kao hrvatski i nudi visoku kuhinju. Umjesto naricanja Dominikov primjer mogao bi biti poticaj za novi pokušaj.