Nekoliko je bilo razloga otići na kušanje vertikale vina Bura u lijepi i dobro uređen prostor Društva Šibenčana u Zagrebu. Prije svega, domaćin je večeri, dr. Miljenko Bura, cijenjeni naš kirurg s ostvarenom i međunarodnom karijerom koji je svojedobno bio i pomoćnikom ministra zdravstva. Doista je odlično vidjeti da aktivan život nastavlja podižući jednu staru i svojedobno iznimno poznatu sortu u nas na razine kakve su sličnim angažmanom dostigle, primjerice, malvazija, pa i škrlet. Ozbiljan je to poduhvat jer babić, sorta koje najviše nalazimo oko Šibenika i u šibenskom zaleđu, u bivšoj je državi bila gotovo pa sinonim za crno dalmatinsko vino, raširena praktično do svakog lokalnog dućana. Cijenjeno i zbog toga jer dolazi sa škrte zemlje, s prinosom nižim od većine drugih sorti pa je svaka dobivena butelja doista dragocjena. Tok je vremena, međutim, babića pomalo gurnuo u zapećak jer su neke druge također kvalitetne sorte, poput plavca, preuzele taj primat. Ipak, prije kojih 20-tak godina počinje oživljavanje babića kao sorte, rad na očuvanju vinograda na kojima raste, spašavanje od mogućeg nestanka s vinske scene.
Počelo je to s jednim znanstvenikom, enologom dr. sc. Leom Gracinom koji je s ocem Antom osnovao vinariju Suha Punta (kasnije će se zvati Vinarija Gracin) iz koje dolazi babić koji je praktično odmah svrstan među najbolja hrvatska crna vina. Stara sorta zasjala je jednim novim sjajem te je danas na tržištu uz Gracina nekoliko vinarija s doista izvrsnim babićima, poput Testamenta, Prgina... Često će se Gracinovo ime začuti na ovoj prezentaciji koju je vodio uvijek informativni i elokventni naš vinski stručnjak i entuzijast Tomo Jakopović, a na kojoj smo u cijelosti iz prve ruke mogli čuti priču o OPG-u Bura Miljenko, odnosno pripadajućoj Obiteljskoj vinariji Bura.
- U obitelji vino radimo već tri generacije, kada smo prije 120 godina došli iz Bilica na Prukljansko jezero, u Raslinu. Babić je upravo bila sorta koju je moj djed Jakov posadio a s razvojem na jednom manjem dijelu djedove zemlje nastavio moj otac Ivan. Njegovo je vino u Šibeniku bilo popularno, i meni se dopalo baviti vinom, govorio je dr. Bura. Ipak novi život u Zagrebu gdje ostvaruje uspješnu karijeru odgodio je ozbiljno bavljenje vinom sve do mirovine.
- Sada kada mi vrijeme to dopušta, a imam iskustva i sredstava, mogu se posvetiti ne samo očuvanju babića kao sorte grožđa, već i doprinosom njegovom postavljanju među najbolja hrvatska crna vina, kazao je dr. Bura. Kada se radi o vertikali neke vinske sorte, onda je riječ o kušanju vina napravljenog od iste te sorte kroz različita godišta. Na taj način vidi se koliko vino kvalitetno stari, koje sve nove odlike dobiva odležavanjem, koje je godište za to vino najbolje.
- Vidjet ćete kako je babić po mnogim karakteristikama vrlo blizak ili bolji od, primjerice, plavca malog, da je kao cjelina apsolutno usporediv s takvim, jako poznatim i razvikanim sortama. A ima nekih kvaliteta po kojima je doista i vrhunski. Izvrsna je odluka dr. Bure da se osloni u razvoju svojih vina na odličnog enologa Marka Sladića čije se zasluge doista vide na ovim vinima, kazao je okupljenima Tomo Jakopović. Ova je večer bio i jedan ozbiljni novi početak Burine vinarije na tržištu gdje ćete ponajprije pronaći vina godišta 2018., dakle ne mlađa od pet godina koliko je po mišljenju vinara i njegova enologa potrebno da babić dosegne zrelost. Tako je iznimno zanimljivo bilo probati vina s etiketom Dida moj, kao po poznatoj Arsenovoj pjesmi, kako se zovu ova vina, godišta 2021., 2019., 2018., te riserva 2017., 2016., 2015., 2013., 2011. 2010. i 2009. Riserva su ona vina od kojih se određena količina izdvaja i ide na dodatno odležavanje, dulje nego je to u barriqeu.
Godišta kojih nema procijenjena su nedovoljno uspjelima da bi ih se ponudilo kupcima za koje se želi da budu ipak oni koji dobro znaju što žele i imaju u čaši. I doista jest tako, od godišta do godišta, Burini su babići pokazivali drugačije osobine, uvijek se ovdje može vidjeti i koliko berbe istog grožđa mogu davati osjetno drugačija vina. Favorit je naš bila berba 2016. godine gdje je vino davalo doista najbolji omjer svih karakteristika svojeg grožđa i bačvi u kojima je odležavalo ne manje od godine dana, izraženih nota voća, koje u nekom trenutku krenu pomalo i prema tamnoj čokoladi, tanina. Kod 2021. uočava se kako je vino još mlado ali naznačava što bi trebalo postati, slično je i s 2019. koja daje nešto više, primijetili smo izražene note višnje, da bi onda 2018. već prepoznavala svoj put jer je imala više balansa.
Da bi onda 2017. napravila određeni povratak 2019. s nešto više kiselina. Za malo je 2015. nedostajalo da bude odmah uz bok 2016. koja da je imala ovu punoću, bila bi doista jedno od boljih crnih dalmatinskih vina koja smo probali. I onda ideu starija godišta poput 2013. koja več nudi igru različitih nota poput šljiva, zrele trešnje, bobičastog tamnog voća a gdje se pomalo otvara put prema kakvom likeru kojega se već jasnije osjeti na godini 2011. Ovdje se osjeća pojava još slojeva, kiseline se pomalo povlače te je riječ o vinu za koje treba izdvojiti vremena, da bi se onda likerske note već jasno osjećale u godinama 2010. i 2009. gdje je i malo patine koja signalizira da je u ruci vino koje je na plemenit način izdržalo test vremena, a sve će ispratiti začinske note te tekstura koja je i više naglašena od one kod mlađih godišta.