Četiri desetljeća raznolike publike

Zvonko Bogdan - napravi lom na Exitu, ali i u Lisinskom

29.11.2008.
u 19:15
Pogledaj originalni članak

Kada je ovih dana ponovo bio u Zagrebu zbog koncerta u Lisinskom i predstavljanja albuma sa Serbusom, na pitanje koja je tajna njegove vitalnosti i trosatnih nastupa bez predaha Zvonko Bogdan je kratko odgovorio.

– Danas mi je čak lakše pjevati nego prije. Za mene je koncert poput igračke – veli umjetnik koji će i dalje na svojim euforičnim nastupima u dahu otpjevati i pedesetak pjesama podsjećajući na “vrime koje se sigurno ponoviti neće”. Osim na Bogdanovim koncertima.


Osam tamburaša s Petrovaradina

Posveta ujaku
Legendarni pjevači skladatelj Zvonko Bogdan rođen je 5. siječnja 1942. godine “u tim Somboru”. Otac Stipan bio je kovač koji je volio kavanu, društvo, pjesmu i sviranje. Godinama je pjevao u somborskom Bunjevačkom kolu, gdje je i upoznao Zvonkovu majku Macu. I otac i majka njegovali su kult pjesme, pjevalo se i u radosnim i u tužnim trenucima.

Zvonko je odrastao na salašu svoga dide Stipana Kukuruzara, koji je uporno govorio jezikom predaka, ikavicom kojom su Bunjevci i došli na područje između Baje, Sombora i Subotice bježeći od Turaka i Talijana s juga Hercegovine. Još dok se kao dijete formirao na tipičnom i romantičnom panonskom salašu u kozmopolitskoj i pomalo idiličnoj atmosferi, Zvonko je imao idola, ujaka Antuna Kukuruzara, koji je umro u dvadeset i drugoj godini i kojemu je kasnije posvetio pjesmu “Govori se da me varaš".

Uostalom, sve su njegove pjesme, koje je skladao vrlo često i na vlastite stihove, posveta konkretnim ljudima, bilo djeci, bilo prijateljima, bilo pokojnicima iz obiteljskog albuma, pa je i tu tajna njihove popularnosti. A danas se doista teško može zamisliti fešta s tamburašima bez Bogdanovih sjetnih, ali i bećarskih pjesama, kao što su “Ej, salaši, na sjeveru Bačke”, “Već odavno spremam svog mrkova”, “Kraj jezera jedna kuća mala”, “Doći ću ti ko u staroj pjesmi”...


Ej, salaši, video: T. Felbar

Manje je poznato da je Zvonko Bogdan i veliki zaljubljenik u konje i konjske utrke, a neke od najvećih sportskih uspjeha postigao je baš na zagrebačkom Hipodromu, prvu ploču objavio je baš u Zagrebu. Bilo je to sada davne 1968. godine, kada je za tadašnji Jugoton snimio singlicu sa “Pesmama iz Vojvodine”. Sjetili su se tog jubileja i mladi tamburaši iz zagrebačkog tamburaškog orkestra Serbus i ovoga proljeća u samo jedno popodne u dvorani Pučkog učilišta u Svetom Ivanu Zelini snimili album “Godine su mnoge prošle”. Gospodski je to album s gospodskim repertoarom ponajboljih romansi i Bogdanovih balada, ali i pjesmom iz filma “Treći čovjek”. Na albumu se našla i poznata hrvatska tamburaška uspješnica “Tena”, koju je Bogdan, doduše, za ovu priliku malo nadopisao, ali i Bogdanova pjesma posvećena Slavoniji koja ima potencijal hita, “Markova čežnja”. Tu je pjesmu Zvonko posvetio svome šokačkom prijatelju Marku.

Mnogi su u protekla više od četiri desetljeća, koliko traje Bogdanova karijera vezana uz beogradski hotel Union u kojemu se za njegovih nastupa nije mogao naći slobodan stol, ali i za Petrovaradin te zagrebački Gradski podrum, pokušavali opisati tajnu njegova uspjeha.

Tajna uspjeha
Uspjeha što je preživio i surov rat, tijekom kojeg je Bogdan prorijedio nastupe te nije snimio niti jednu ploču. No, kako opisati tajnu uspjeha umjetnika kojega podjednako vole i poštuju i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u BiH te u Mađarskoj, Kanadi i Švedskoj? Koji bez problema može rasprodati dvoranu Lisinski, ali i nastupiti na novosadskom Exitu uz puno mlađe glazbenike koji sviraju potpuno drukčiju glazbu?

Kako objasniti popularnost pjevača koji pjeva vrlo stare pjesme uz tambure, cimbale i violine u vrijeme svih mogućih tehnoloških revolucija i glazbenih novotarija?

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr