Marketinški slogan koji kao "junaka iz fusnote" prvoga romana i u svijetu ugledne hrvatske dramatičarke Ivane Sajko (1975) navodi generala Antu Gotovinu, čitatelja može lako navesti na pogrešna očekivanja. U "Rio Baru" (Naklada "Meandar"; urednik Branko Čegec) Gotovina nije ni glavni ni epizodni lik: spominje se u dodatku romana "bilješke o ratu", zajedno s ostalim faktografskim natuknicama vezanima uz stvarna zbivanja u Domovinskome ratu, napose u oslobodilačkoj akciji Oluji, i njihov vanjskopolitički i unutarnjopolitički kontekst.
Umjesto muškoga pogleda na (i književno) jak muški lik ratnoga vođe, kakav je već ponuđen u nekim drugim (nebeletrističkim) knjigama, Ivana Sajko nudi žensku autorsku perspektivu na traumatsku ratnu i poslijeratnu hrvatsku stvarnost i njezin odraz na (književno također) jake, ali anonimne ženske sudbine. "Rio Bar" u romanesknoj formi zadržava, osim svojevrsne inačice dijaloško-monološkog iznošenja priče, mnoge osobine autoričina dramskoga rukopisa: šokantnu otvorenost, neskrivenu (političku) angažiranost, jezično-stilsku izravnost...
U složenoj narativnoj strukturi u kojoj se izmjenjuje više pripovjedačkih (ženskih) glasova i vremenskih perspektiva, s nerijetko zamućenim prijelazima iz jednoga u drugi i pretapanjima vizure autorice s onom njezinih likova, Ivana Sajko gradi sumornu, krajnje pesimističnu i bezizglednu sliku našega "danas i ovdje" kojemu su najprije rat, a zatim tranzicija od jednoumlja prema (još) nedosegnutoj demokraciji kao (jedine) popudbine namrli mafijaške obračune, slom gospodarstva i nezacjeljive rane na ljudskoj (osobito ženskoj) duši (a i tijelu)...
Njezinim "junakinjama" preostaje tek grozničavo pijanstvo, do besvijesti ili bljuvanja... Pomalo nepodnošljiva količina mraka i cinizma čak i za čitatelja i(li) čitateljicu koji još nisu na rubu (post)ratnoga sloma.