Netom istekla godina pamtit će se i po sve češćim pokušajima obnove kulturnih veza na prostoru bivše Jugoslavije. Ali ono što su zdušno počeli književnici, točnije - pisci, glumci su odbili tako zdušno nastaviti. No, i u tek počeloj godini pokazuje se da ima prilično nastavljača. Dok jedni po Crnoj Gori pjevaju katoličke i pravoslavne Božićne pjesme, drugi iznova otkrivaju Beograd kao intelektualni pupak ovog dijela svijeta.
Nekadašnji frontman "Divljih jagoda" i kasnije pjevač "Bijelog dugmeta", Alen Islamović, koji se nedavno nakratko obreo u Beogradu, svjedoči ne samo o starom šarmu toga grada, nego i o njegovoj neugasloj privlačnosti za mnoge s prostora nekadašnje države. Bihaćko-sarajevsko-zagrebački roker u razgovoru s beogradskim novinarima, govoreći o svojim novim beogradskim dojmovima, nije zborio samo o sentimentalnim, gastronomskim i dokoličarskim momentima, nego i o nečemu što bi se moglo podvesti pod tzv. vrijednosne sudove. A u tim njegovim sudovima Beograd slovi kao vrijednosna oaza estradnog, pa onda zapravo i kulturnog kontinuiteta. Jer, da je Beograd uz Sarajevo "oduvijek bio filter za rokenrol i folk muziku"!
Johny i Homer
Čak ako doista tako i misli, kako je to objavio beogradski "Blic" (inače, znan i po duhovitoj mangupariji da je prva klonirana beba zapravo srpska, što će kasnije, kao senzaciju, prenijeti sve svjetske novine!), nekadašnji vođa "Divljih jagoda" ipak, svojedobno, za razliku od nekih svojih kolega, nije došao živjeti u "filter za rokenrol". Dok je Goran Bregović, njegov "jaran" iz "Bijelog dugmeta", iz Sarajeva odmaglio u Beograd, priključivši se vođi "Zabranjenog pušenja", čuvenom "dr. Neletu", Islamović je ipak odabrao Zagreb. Ali sudeći po putu u Beograd očito je i on sklon obnavljanju (kulturnih) veza na, za neke, još mitskom području iste takve države.
Dok je kiša projektila iz topova JNA već padala po Vukovaru, a čuveni Bora Čorba prašio četnikoidni rock, glasoviti otac još glasovitije "Azre" - Branimir Johny Štulić, odbija hrvatsku putovnicu, zadržava jugoslavenski pasoš i kao jednu od adresa odabire Beograd. Kao za poznatog pobornika i promicatelja Jugoslavije i kulta Balkana - kao preteču "Azre", osnovao "Balkan Sevdah Bend", s "Azrom" izdao "Balkansku rapsodiju" i pjevao "Balkane, Balkane moj"... - za Štulića je nekako bilo logično i prirodno da se odluči za Beograd kao duhovni centar Balkana, odnosno središte utopijske države i njegove poetike. Za razliku od drugih hrvatskih kvazidisidenata Štulić je ostao onaj "stari Johny", tj. jednako tvrdoglav kao i nekoć, pa se ni poslije rata nije vratio u Zagreb. Unatoč nizozemskom azilu artistički je ostao prisutan u Beogradu, samo sada na drugi način. Dok je prije u Beogradu objavio prepjev Homera, sada to čini s Herodotom i s Tukididom!
Kritičku distancu spram onih koji su odijenuli stvarne uniforme (poput Bore Čorbe ili Olivera Mandića) ili one nevidljive, većina je hrvatskih rockera zadržala. Ovih je dana o tome govori Ivan Piko Stančić, spomenuvši rat, odnosno agresiju kao traumatičnu činjenicu koja određuje hrvatski odnos prema Beogradu. Taj se odnos i danas generira upravo iz temeljnog odnosa kojega je uspostavila relacija agresor-napadnuti, kod rockera prepoznatljiva iz onog sentimentalno-prijekornog "E moj druže beogradski", Jure Stublića i posprdno otresitog Đorđevićeva - "E moj druže zagrebački" s dominantnim stihom: "Nemojte da stavim tačku na svu braću zagrebačku". Kod glumaca je takav odnos još izrazitiji. Možda i zbog toga što se kao simboli i antipodi pojavljuju toliko oprečni: Sven Lasta i Aleksandar Berček.
Kuhinje i laboratoriji
Čak će i Ante Tomić, pobornik potrebe ovdašnjeg neupitnog zaborava i neupitne suradnje, priznati Svena Lastu kao moralnu vertikalu i primjer dosljednosti među glumačkim gluperdama i dvoličnjacima (kako ih on doživljava). Nasuprot već vremešnom Lasti koji kao stari partizan instiktivno prepoznaje neočetništvo i uzima pušku dolazeći u Sunju da mu se suprostavi, Berček u Beogradu upravo u ime spomenute ideologije vitla pištoljem po kafanama. Berček tamo straši i svoje kolege koji ne dijele njegova politička uvjerenja. To je činjenica, i vjerojatno nitko od zagrebačkih glumaca, koji su protiv odlaska u Beograd, to ne previđa. Ali očito ih oni manje privlače nego što ih militanti berčekovskog tipa odbijaju.
Sve što se u posljednjih nekoliko mjeseci događalo s pokušajima da se iz Zagreba put Beograda i nekadašnje Jugoslavije krene bez ikakvih pitanja, pokazalo se kao neutemeljeno. Ne samo zbog traumatičnih sjećanja nego i zbog razloga tzv. zdrave pameti (zašto bi, naime, Jugoslavija imala prioritet?!?) Nakon otvorenih i strastvenih zalaganja Ante Tomića, Miljenka Jergovića i Denisa Latina za što hitnijom i bezuvjetnom slanju kulturnjačke delegacije u Beograd, bilo je samo pitanje kada će se pojaviti netko tko će cijelu kampanju ogoliti do kraja i pokazati njezinu pravu bit, zapravo primitivnu sentimentalno-političku pozadinu. Pa se doista i pojavio tekst ne osobito poznatog urednika kulturne rubrike, vrlo poznatih novina, koji nam je obznanio da hrvatska kultura u Europu može "jedino i samo preko Beograda"!?
Političari se izgleda mogu truditi koliko hoće, medijski ih podupiratelji u tome slijediti i širiti prozelitske priče o takvoj nužnosti, ali neku novu kulturnu suradnju sa susjedima koji su nam upali u dvorište još će dugo priječiti "brda sjećanja". Za sada su ona jača od nostalgičnih sjećanja onih koji bi najradije da se vratimo "tamo gdje smo stali". I s tim se pokušajima potvrđuje da Jugoslavija nikada nije bila samo geografaski, odnosno geopolitički pojam, nego i mentalno stanje. Ali zdrava suradnja ne može nastati na problematičnim sentimentima, niti kao posljedica indukcije iz političkih kuhinja i medijskih laboratorija.
Milan Jajčinović