U izdanju VBZ-a i prijevodu Ivane Olujić s rumunjskog ovih je dana pred hrvatske čitatelje stigao "Vrt od stakla" rumunjsko-moldavske književnice Tatiane Țîbuleac. Objavljen 2018., roman je ovjenčan i Nagradom Europske unije za književnost i već preveden na desetak jezika. U njemu autorica donosi stilski vrlo osebujno, maštovito i nadasve uvjerljivo napisanu priču o djevojčici Lastočki, djetetu koje je iz sirotišta izbavila Ruskinja Tamara Pavlovna posvojivši je da bi joj pružila bolju budućnost, ali i da bi je iskoristila kao radnu snagu. Skupljajući boce po ulicama Kišinjeva u posljednjim godinama Sovjetskog Saveza, Lastočka prolazi kroz surovu životnu školu, a šarolik i višenacionalan svijet dvorišta jednog stambenog bloka u Kišinjevu u kojem odrasta vrlo je nalik onom u kakvom je odrastala i autorica, rođena 1978. godine.
Za upućenije čitanje romana valja znati da je režim Sovjetskog Saveza, kojeg je današnja Republika Moldavija bila dio, Moldavcima nametao "moldavski jezik", iskvarenu inačicu rumunjskog pisanog na ćirilici. No politička zbivanja i sam raspad Sovjetskog Saveza ispričan je u prvom redu kroz živote punokrvno napisanih likova knjige.
Prije književne Tatiana Țîbuleac ostvarila je zavidnu novinarsku karijeru, nakon studija novinarstva u rodnom Kišinjevu. Osobitu pažnju u svojim člancima, reportažama i kolumnama posvećivala je socijalnim temama, a bila je i poznato televizijsko lice kao voditeljica i urednica udarnih informativnih emisija. Na književnu scenu izašla je smjesta zapaženom zbirkom priča, a potom i romanom "Ljeto kad je moja majka imala zelene oči", koji također čeka hrvatsko izdanje. Tatiana Țîbuleac već dulje vrijeme živi u Parizu, u kojem je, u braku s engleskim suprugom, rodila dvoje djece i odakle je za Obzor, među ostalim, govorila o podudarnostima romana i vlastitog života i o tome kako se nositi s prošlošću, osobito u obitelji koja pamti i sibirski gulag.
Lastočka, glavni lik vašeg posljednjeg romana, odrasta u vrlo živopisnom mikrokozmosu dvorišta jednog stambenog bloka u Kišinjevu. Tamo je i mačka Morkovka, koju spominjete pišući i o vlastitom djetinjstvu u uvodniku koji ste napisali za hrvatsko-rumunjski dvojezični online časopis Verso. Kako stoje stvari s ljudskim likovima? Koliko je njih stvarnih iz vaših uspomena preneseno na stranice romana?
Mnogo je mene i mojeg djetinjstva u "Vrtu od stakla". Možda i previše. Premda mi nije bila namjera napisati autobiografsku knjigu ili povijest svoje obitelji, mnogo je stvarnih događaja i likova koji su mi se provukli u knjigu, mnogo više nego što je bio slučaj s mojim prvim romanom. Ali, da se vratim na vaše pitanje, da, mačka Morkovka je, naravno, stvarna. Barem bi trebala biti, zar ne? Ljubavnu priču, uličnu tučnjavu, pismo – sve to možete lako izmisliti. Ali izmisliti mačku?
Zapravo, ta pitanja o fikciji zbunjuju me cijelo vrijeme. Hoće li pisac priznati i detektirati što je u njegovoj priči stvarno, istinito, a što izmišljeno? I zašto? Oduvijek sam imala osjećaj da priča, kada je jednom napisana, počinje svoj vlastiti život. Meni je ponekad važno da neki lik ili događaj budu točno opisani. Dok sam pisala, izluđivala sam svoju majku ispitujući je putem Skypea i tražeći od nje da mi u detalje opiše neke stare haljine, stare zavjese. A s druge strane, evo me kako govorim o ratu u Pridnjestrovlju kao o nekom poslijepodnevnom sijelu. Černobil spominjem usput, skupa s nekim manjim incidentom na buvljaku. Za mene je pisanje i jedno i drugo: pričanje priče i fiksiranje prošlosti. I jedno i drugo podjednako je važno. A što se tiče drugih ljudskih likova, reći ću još ovo: tako bih voljela da je Šuročka još živa i da može pročitati knjigu. Mislim da bi joj bilo drago vidjeti da sam spomenula njezinu četku. (smijeh)
Zajednica u kojoj ste odrastali bila je vrlo raznolika i multietnička. Na koji je način oblikovala vaš svjetonazor, vaše senzibilitete, interese i osobnost?
Teško je znati koliko bih kao osoba bila drukčija da sam odrastala u nekom drugom vremenu, nekoj drugoj zemlji ili nekom drugom dvorištu. Vi spominjete osobnost, ali istina je da se ja uopće ne sjećam da sam imala ikakvu osobnost dok sam bila mala. Bili smo djeca, onda smo postali tinejdžeri. Imali smo roditelje, imali smo bake i djedove. To je kao da su ljudi bili podijeljeni u kategorije od kojih je svaka znala što mora činiti i svi su se jednostavno kretali niz struju. Ako usporedim našu generaciju s generacijom svoje vlastite djece, temeljna je razlika između nas u tome što smo mi znali koje obveze imamo, dok oni u prvom redu znaju da imaju prava. Mladi ljudi danas imaju ideje, a mi smo imali uvjerenja. Oni cijene originalnost, žele biti različiti pod svaku cijenu, a mi smo se bojali da ne ispadnemo iz skupine i više joj ne pripadamo. Mislim da je najsnažnija karakteristika, obilježje moje generacije – posljednje koja je rođena u Sovjetskom Savezu – to što se lako prilagođavamo. Mi smo oni koji rješavaju probleme i razrješavaju sukobe. U mojoj zemlji čak imamo i izreku: nadaj se i želi najbolje, pripremi se za najgore. Ja se uvijek pripremam za najgore. Uvijek u svojoj kući imam beskorisne stvari koje držim samo za slučaj da će mi jednog dana zatrebati. Uvijek imam nešto brašna, nešto tople odjeće, a putovnicu uvijek mogu pronaći, čak i u mraku.
Kako se raspadao Sovjetski Savez, tako su se raspadali i međuljudski odnosi u Lastočkinu, pa tako i u vašem kišinjevskom dvorištu. O tom vremenu govori i članak koji ste napisali za Verso, o nedavnoj tridesetoj godišnjici tog povijesnog događaja. Je li ta godišnjica za vas osobno povod za slavlje, ili za komemoraciju?
Naučila sam se prema prošlosti odnositi oprezno. Nostalgija je fantastična i vrlo opasna zamka. Sjećanja na djetinjstvo rijetko uzimaju u obzir političke režime, diktatore. Nedostaje nam ono što smo izgubili. Nedostaju nam mjesta, bake i djedovi, prijatelji, ali iznad svega nedostajemo si mi sami dok smo bili mladi. Rođena sam i odrasla u komunizmu. Imala sam sretno djetinjstvo i ne bih u njemu ni najmanju sitnicu promijenila. Ali danas više nisam dijete i znam koja je bila cijena koju smo morali platiti, koju su cijenu moji baka i djed i moji roditelji morali platiti. Mislim da sam u tom članku napisala kako se za mene činjenica rođenja u Sovjetskom Savezu ne odnosi na mjesto rođenja, nego na stanje duha usred kojeg sam rođena. I upravo se tako osjećam. Na prostoru nekadašnjeg Sovjetskog Saveza postoji pojam "sovok". To je osoba koja se rodila u Sovjetskom Savezu. Može se činiti kao preuveličavanje, ali istina je da djeca koja su odrastala u to vrijeme osjećaju da su dio nekog većeg mjesta, prostora.
Važan trenutak u Lastočkinu životu bio je onaj u kojem je trebala odlučiti hoće li ići u moldavsku ili u rusku školu. Jeste li i vi, poput nje, bili djevojčica koja je išla u moldavsku školu, ali je više voljela ruski jezik?
Išla sam u moldavsku školu, ali to koji jezik više volite uopće nije bilo pitanje. To nije bila stvar izbora. Ruski je bio onaj pravi jezik (the language), posebno za djecu koja su živjela u gradovima, poput mene. Morali ste govoriti ruski ako ste željeli da vas uzimaju ozbiljno. U Kišinjevu ruski je također bio jezik koji je činio lakšom komunikaciju između ljudi različitih nacionalnosti. U našem smo dvorištu imali Ruse, Ukrajince, Moldavce (moldavske Rumunje), Židove. Kod kuće je svatko govorio svoj jezik, a ulica je zahtijevala ruski. Vaše pitanje o ljubavi prema jeziku podsjeća me na jednu epizodu iz školskih dana. Učiteljica nam je jednom postavila pitanje: koga najviše volimo? Bilo je to čudno pitanje, u tim vremenima zapravo nikada nismo govorili o osjećajima, tako da smo zbili zbunjeni, pa čak i uplašeni. I onda je jedna djevojčica rekla: "Lenjina, naravno!" I tada smo i svi mi ostali znali što treba reći. "Lenjina, najviše volimo Lenjina!" Ponekad smo radili natjecanja – tko je i kako najviše volio Lenjina. Kako glupo i zastrašujuće to danas zvuči.
Ruski jezik je, uz ostalo, zapravo i važan lik za sebe u vašem romanu. Da se opet vratim na spominjani članak u kojem ste napisali da se nikada niste odrekli ruskog, poput ostatka vaše obitelji. Što vam danas znači ruski, osim jezika na kojem sa svojim suprugom Britancem razgovarate kad ne želite da vas razumiju djeca?
Mislim da je moj odnos s ruskim jezikom najnestabilnija veza u mojem životu. Tu ima svega: ljubavi, mržnje, krivnje. Tu su sjećanja. Ponekad mislim da bi mrziti ga bilo lakše i jednostavnije. Što je ono o tome Lastočka govorila? Kako mrziti jezik na kojem su sve bajke koje znaš? Jezik se ne može zamrziti na jednu jednostavnu zapovijed. Voljeti, da. Ali ne i mrziti. Odustajanje od nekog jezika trebalo bi biti nešto što se prirodno dogodi samo po sebi, ili se ne dogodi. U mojem slučaju nije se dogodilo.
Kako gledate na činjenicu, a to je iskustvo koje je poznato i nama u bivšoj Jugoslaviji, da je mnogim ljudima jezik, pa i pismo onih drugih, postao neprijatelj?
Na to pitanje čovjek ne može ispravno odgovoriti. Ja bih rekla da je mrziti slova besmisleno, ali isto tako znam da je moguće. Kada se Moldavija vratila latinici, moj otac stavio je na stranu sve ruske knjige pisane na ćirilici i nikada ih više nije dotaknuo. Mislim da ih nije bacio u smeće samo zato što je takvo postupanje s knjigama za njega bila blasfemija, ali nikada ih više nije čitao. Godinama nakon stjecanja nezavisnosti posvuda ste širom zemlje mogli vidjeti kante za smeće pune knjiga, novina i časopisa pisanih na ćiriličnom pismu. Prilično tužna slika. Ali na jedan način razumijem te ljude. Zašto da sve to zadrže i čuvaju? Knjige na jeziku koji više ne postoji (moldavskom), jeziku koji nikada nije ni trebao postojati i značio je samo poniženje za nas kao narod. Za razliku od mene, moj otac nema nostalgiju prema komunizmu. On je mnogo izgubio u tim godinama, izgubio je prijatelje, prilike, izgubio je samopouzdanje, možda i bolju budućnost, izgubio je sebe. Nikada nije postao pisac kakav je želio postati.
S kolapsom komunističke vlasti primijetili ste da se odjednom pojavilo mnogo novorođenih mučenika i heroja. Drugo iskustvo koje dijelimo je činjenica da su mnogi dojučerašnji zagriženi komunisti preko noći postali jednako, ili još zagriženiji nacionalisti. Na koji je način to oblikovalo ili iskvarilo nova društva, države i narode koji su se dizali na ruševinama i zgarištima jučerašnjeg svijeta?
Uz tranziciju uvijek ide i nastanak nekih novih zanimanja. Jedno od njih je "profesionalni rodoljub". I to vrlo profitabilno. Pored ljudi koji zaista rade, nešto stvaraju i proizvode, uvijek vam treba jedan broj ljudi koji samo govore. Pričanje im ide najbolje, imaju vremena, imaju prednost što su već otprije poznati, i sve što trebaju je promijeniti koncept. Na početku budete zaprepašteni kad vidite kako se uvijek iznova isti ljudi pojavljuju u istim ulogama, ali onda se naviknete.
Rekli ste jednom da su bile potrebne tri generacije da bi zacijelile rane u vašoj vlastitoj obitelji. Je li to zacjeljivanje proces koji još traje?
Sebe sam uvijek smatrala slabom karikom u obitelji. Čak i ako sam u životu postigla više nego što su postigle moja majka i moja baka, ja sam slabija od njih. Mi smo se danas već navikli na izokrenutu hijerarhiju zasluga. Meni govore da sam bolja zašto što živim u inozemstvu, zato što govorim strane jezike i zarađujem više. Kažu mi da sam jača zato što branim svoje principe. A ja pitam koje to principe? Bademovo mlijeko u kavi umjesto običnog? Ja nikad ne bih preživjela gulag kao moja baka, nikada ne bih mogla pokapati svoju djecu i ne izgubiti volju za život. Ja se ne bih znala oduprijeti i izdržati odrastanje usred mržnje školskih kolega, poput moje majke koja je cijelu svoju mladost bila označena kao "narodni neprijatelj". Ja se ne bih mogla vratiti u mjesta iz kojih su me deportirali, osiromašena, i nastaviti razgovarati s onim istim ljudima koji su pomogli da me deportiraju. Sve njih ja bih mrzila. Dakle, kao što vidite, rana je još tu. I na neki način na meni je da je izliječim. To je teret. I on postaje čak i teži jer znam da se od mene očekuje da ga se na ovaj ili onaj način riješim pišući o njemu. Ta je priča poput blatne lokve usred mojeg života. Svaki put kad pokušam raditi nešto drugo, poći nekamo drugamo, primorana sam zagaziti u nju i sjetiti se da je tu.
Pisali ste i o pitanju koliko oprostiti, a koliko zaboraviti? Je li moguće pronaći ravnotežu između to dvoje i koji je način liječenja mržnje učinkovitiji?
To je korisna vježba koju moramo raditi s vremena ne vrijeme. Neki je ljudi, pretpostavljam, moraju raditi češće. Osjećaji s kojima se ne možemo pomiriti s vremenom postaju ozbiljan balast. Možda čak i teži od siromaštva ili bolesti. Osobno sam to mnogo vježbala kada sam se preselila u Francusku. Kada su se rodila moja djeca i kada se postavilo pitanje na kojem ću im se jeziku obraćati. A onda što da im ispričam o baki i djedu? Uvijek mi je čudno kada im pričam o Sibiru. Nastojim biti mirna, da ih ne prestrašim, nastojim biti nepristrana. Ali ne mogu biti nepristrana, jer biti nepristran u tome zvuči kao izdaja moje obitelji. Zato sam rekla da svatko mora odlučiti koliko će oprostiti, a koliko će zaboraviti. Ne možete i jedno i drugo u isto vrijeme.
Javno mnijenje na Zapadu čini se svakim danom sve dublje podijeljeno po tom pitanju, u odnosu prema Rusiji. Svaki poziv na razum često bude etiketiran kao rusofilija koju se smjesta poistovjećuje s putinofilijom. Kako vi na to gledate?
Nema država sa savršenim prošlostima i savršenim vođama. Mislim da je važno biti u stanju odvojiti jezik od političkog režima, kulturu od geografskog prostora. Za neke je ljude, da bi mogli nastaviti živjeti, to od presudne važnosti.
Kako se danas nosite s identitetom i osjećajem pripadnosti? Kamo više pripadate, u Kišinjev, Bukurešt ili Pariz, u kojem živite sa svojom obitelji? Kako kao roditelj prenosite te osjećaje na svoju djecu? Koji je ili koji će biti njihov identitet?
Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti vrlo složen, ali istina je da je moj dom tamo gdje su moja djeca.
Kako gledate i kakve osjećaje imate prema Europi, njezinoj ideji, njezinoj današnjoj političkoj i društvenoj realnosti i prema europskom identitetu?
Kao emigrantica mogu reći da su sve bitke koje se vode u ime identiteta pomalo lažne. Ljudi kojima je identitet zaista važan i bitan neće ga nikad izgubiti. Susretala sam ljude koji su već trideset godina daleko od doma, ali se čini kao da nikada nisu napustili selo u kojem su rođeni. Jedu istu hranu, slušaju istu glazbu, gledaju iste filmove i drže se istih vjerskih običaja i blagdana. Za njih je identitet sam način života. Dok se drugi ponašaju kao da su rođeni u zrakopraznom prostoru. Oni mogu živjeti bilo gdje, kao da su lišeni bilo kakvog identiteta i upravo ta činjenica postaje njihov identitet. Kada ste daleko od kuće, možete birati između dvije opcije: ili sve ostaviti iza sebe ili sve uzeti sa sobom. Čini se da sam ja ona koja sve nosi sa sobom.
Jeste li bili iznenađeni prijmom i uspjehom "Vrta od stakla" i načinom na koji su se s tim romanom, njegovim likovima, vremenom i mjestom radnje identificirali čitatelji različitih jezika, kultura i prošlosti?
Da, bila sam iznenađena. Više nego u slučaju svojeg prvog romana, koji je bio univerzalniji. Mislila sam da će moj "Vrt od stakla" biti zanimljiv i Moldaviji, Rumunjskoj, možda još nekim bivšim sovjetskim zemljama. Ali, uspjeh romana u Španjolskoj i Francuskoj, na primjer, iznenadio me. Knjigu je vjerojatno moguće čitati na mnoge načine i to je upravo ono što se dogodilo. Neki je čitaju kao političku metaforu, drugi samo u ključu osobne priče. I jedan i drugi način jednako su valjani. Vrlo sam zahvalna svim prevoditeljima jer knjiga nije laka za prevođenje. Mislim da su za pola njezina uspjeha zaslužni njihov entuzijazam i naporan rad. Želim svakako ovdje spomenuti Ivanu Olujić, divnu prevoditeljicu koja je učinila mogućim da se knjiga pojavi u Hrvatskoj. Iako ne govorim hrvatskim, način na koji se ona odnosi prema tekstu, na koji se brine o značenjima i detaljima, čini me uvjerenom da je napravila fantastičan posao.
Radite li već na novom romanu?
Sada radim na kazališnom komadu. U posljednje dvije godine jako me privuklo kazalište i prisjetila sam se koliko mi je ono značilo kada sam bila tinejdžerica.
Što će biti tema tog komada?
To je predstava o sreći. O tome kako je suvremenom čovjeku tako lako, a u isto vrijeme gotovo nemoguće biti sretan. Ne znam zašto i ovaj put nisam, kao što inače činim, napisala roman ili kratke priče. Činilo mi se da će kazališni komad bolje poslužiti svrsi. A možda i zato što sam predugo bila u izolaciji, možda sam samo trebala druge ljude da izgovore ono što mislim. Vidjet ćemo što će iz toga izaći.
Na samom kraju "Vrta od stakla" piše jasan i uzbudljiv nagovještaj o Lastočkinim roditeljima i njihovoj sudbini. Kao čitatelj, očaran romanom i njegovim likovima, jako bih volio čuti i vjerojatno tragičnu priču roditelja, koji su u "Vrtu od stakla" samo čežnja glavne junakinje. Je li vam ikada palo na pamet da biste mogli napisati nastavak?
Ne, nikada nisam na to pomislila i sigurno neće biti nastavka ovog romana. Zapravo, prilično sam sretna što sam ga napisala i što mogu ići dalje istraživati druge stvari koje me sada više zanimaju. Ima nečeg vrlo osobnog u ovoj knjizi, previše osobnih stvari, previše zemljopisa. Ne osjećam se baš ugodno kada dozvolim ljudima da mi se toliko približe.