Hrvatsku je zatekla tužna vijest o odlasku Nevena Frangeša, jednog od najcjenjenijih jazz-pijanista i skladatelja, čija se karijera protezala kroz više od pola stoljeća plodnog stvaralaštva. Rođen u Zagrebu 8. siječnja 1951. godine, Frangeš je bio umjetnik čiji je opus nadilazio žanrovske granice, ostavljajući dubok trag ne samo kao virtuozni izvođač, već i kao plodan skladatelj scenske glazbe, predani pedagog i agilni kulturni organizator.
Frangešov put prema glazbenim vrhuncima započeo je u rodnom Zagrebu, gdje je nakon završene Klasične gimnazije i glazbene škole "Vatroslav Lisinski" isprva upisao studij opće lingvistike na Filozofskom fakultetu. Ipak, strast prema glazbi, koja ga je pratila od najranijih dana, prevagnula je i 1972. godine konačno se opredjeljuje za svoj pravi poziv upisom na Muzičku akademiju. Ondje je s odličnim uspjehom brusio svoj talent pod mentorstvom nekih od najvećih imena hrvatske glazbene pedagogije. Orgulje je učio kod profesora Žarka Dropulića, a tajne klavira otkrivao uz znamenitog pijanista Ranka Filjaka. Teorijske temelje stjecao je od istinskih velikana poput Natka Devčića, Anđelka Klobučara, Mile Cipre, Brune Bjelinskog, Igora Kuljerića i Frana Paraća, upijajući znanje koje će kasnije primijeniti u svom iznimno raznolikom umjetničkom radu.
Iako je bio duboko uronjen u klasičnu glazbu, Frangešova istinska ljubav i umjetničko opredjeljenje bili su jazz i umjetnost improvizacije. Ta sklonost očitovala se nevjerojatno rano; već kao četrnaestogodišnjak prvi je put, tada još neprofesionalno, nastupio sa sastavom legendarnog Boška Petrovića. Taj je trenutak usmjerio je njegov cjelokupni dugogodišnji umjetnički put. Tijekom godina, pozornicu je dijelio s impresivnom listom domaćih i svjetskih jazz glazbenika. Uz neizostavnog Petrovića, Damira Dičića i Miljenka Prohasku, surađivao je s ikonama poput Arta Farmera, Nielsa-Henninga Ørsteda Pedersena, Martina Drewa, Tootsa Thielemansa, Cheta Bakera, Clarka Terryja, Loua Donaldsona i Boba Movera.
Diskografski opus Nevena Frangeša svjedoči o širini njegovih interesa. Posebno mjesto zauzimaju suradnje s Boškom Petrovićem, s kojim je snimio niz antologijskih albuma. Dueti zabilježeni na pločama "Sarabanda", "Un chien andalou" te "From Moscow to L. A.", za koji su dobili i nagradu Porin, predstavljaju vrhunac njihova zajedničkog muziciranja. Ipak, kao projekt od posebnog kulturnog značaja izdvaja se album "Zvira voda", na kojem su se Petrovićev vibrafon i Frangešov klavir isprepleli s glasom operne dive Ruže Pospiš-Baldani. Njihove obrade međimurskih popijevki, nagrađene prestižnom nagradom "Josip Slavenski", pokazale su kako se jazz jezikom može na suptilan i poštovanjem ispunjen način progovoriti o vlastitoj glazbenoj baštini. Frangeš se nije ograničio samo na jazz; krajem šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina surađivao je i s rock glazbenicima, a posebno je značajan njegov utjecaj na zvuk Drage Mlinarca, na čija je tri albuma djelovao kao producent, aranžer i izvođač.
Paralelno s pijanističkom karijerom, Frangeš je gradio jednako impresivan opus kao skladatelj scenske i filmske glazbe. Skladao je glazbu za više od stotinu kazališnih predstava, a njegov prvi profesionalni dodir s teatrom dogodio se još 1972. na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je kao student izvodio glazbu Pere Gotovca za predstavu "Kristofor Kolumbo" u režiji Georgija Para. To iskustvo trajno ga je vezalo za Igre i kazalište. Surađivao je s najvažnijim hrvatskim redateljima, uključujući Vladu Habuneka, Dinu Radojevića, Božidara Violića i Joška Juvančića, no najplodniju i najdugovječniju suradnju ostvario je s Ivicom Kunčevićem. Iz te suradnje proizašle su brojne pamtljive predstave, a posebno se ističe glazba za "Romea i Juliju" te "Tužnu Jele", koja se po sudu mnogih smatra amblematskom predstavom Igara. Njegov skladateljski rukopis bio je prepoznatljiv po sposobnosti da glazbom stvori atmosferu, produbi psihologiju likova i postane integralni, dramaturški element predstave. Osobito je bio plodan u uglazbljivanju djela Miroslava Krleže, skladajući za šest njegovih dramskih tekstova, među kojima su "Banket u Blitvi" i "Gospoda Glembajevi".
Neven Frangeš bio je čovjek neiscrpne energije, a njegov doprinos nadilazio je pozornicu i skladateljski stol. Od 2002. godine djelovao je kao docent na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, prenoseći svoje bogato znanje i iskustvo na nove generacije. Bio je i neumorni kulturni djelatnik i organizator. Jedan je od osnivača cijenjene zagrebačke ljetne scene Amadeo, a godinama je bio i ravnatelj glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Njegova vizija i strast posebno su došle do izražaja u Grožnjanu, gdje je od 2011. djelovao kao voditelj Ljetne jazz škole i umjetnički ravnatelj festivala Jazz is Back!, pretvarajući taj istarski gradić u nezaobilazno središte jazz glazbe. Aktivno je sudjelovao i u radu strukovnih udruga, kao predsjednik Hrvatske udruge istaknutih glazbenika te kao član Upravnog odbora glazbene nagrade Porin.
Sjećam ga se iz doba DLJI.