Umro je Miro Vuco, veliki hrvatski akademski kipar i profesor je kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, rođen u Vojniću Sinjskom 15. rujna 1941. Široj javnosti zadnji se put predstavio velikom izložbom u Klovićevim dvorima u svibnju ove godine.
Vuco je bio suosnivač Salona mladih i jedan od osnivača i aktivnih dionika već spomenute likovne grupe Biafra. Kiparski put započeo je tako suprotno dominirajućim teorijama suvremenog formalizma i vladajućoj estetici. Okrenuo se iskazu art bruta – slobodno oblikovanih likova forsiranog izraza – te se s drugim članovima Biafre sukobio s tadašnjom likovnom situacijom, ali i s erozijom ljudskih vrijednosti, istaknuvši pitanje ljudske sudbine, ne samo imenom grupe nego i likovnim izrazom, stvarajući umjetnost egzistencijalnog i socijalnog djelovanja koja izaziva šok.
Tek nadolazeće svjetske tendencije će kvalitetu i značaj tog, naoko radikalnog, usmjerenja ubrzo i potvrditi. Petrić, Gračan, Bunić i Vuco, kao bijafranci, bili su grupa studenata koji su došli iz provincije (Vuco je konkretno rođen u Vojniću kraj Sinja) i skvotirali su u Zagrebu u tada napuštenoj dvorani Studentskog doma na Trgu žrtava fašizma. Živcirao ih je tada važeći dominantan model apstraktne umjetnosti, a nisu se slagali ni s konceptualcima.
Vucina bogata produkcija uključuje i brojne spomenike i javne skulpture. Radio ih studiozno pa je, primjerice, radeći spomenik Tinu Ujeviću smješten u Zagrebu, izradio “milijun” skica, da bi bio suveren u potezima. Još u srednjoj školi divio se Krleži, čitao ga s oduševljenjem i kad ga nije razumio iako su mu se, kaže, prijatelji smijali jer Krleža i Split ne idu zajedno. Njemu je posvetio i dobar dio opusa i izradio ga u brojnim formama pa je dio izložbe i fantastična skulptura Krležine glave u kanti iz 1980. naslovljena “Kuda s glavom”. Autor je i široj javnosti poznatih spomenika Anti Starčeviću u Osijeku, ali i onog Franji Tuđmanu na kninskoj tvrđavi.
Veliki umjetnik. Počivao u miru.