Yayoi Kusama, jedna od najutjecajnijih i najprepoznatljivijih umjetnica 20. i 21. stoljeća, preminula je u 98. godini. Poznata po svojim hipnotičkim točkicama, golemim bundevama i fascinantnim zrcalnim instalacijama, ova avangardna japanska umjetnica ostavila je iza sebe opus koji je promijenio način na koji publika doživljava suvremenu umjetnost.
Kusama je umrla 14. kolovoza u bolnici u Tokiju. U priopćenju njezina studija istaknuto je da je "nastavila slikati do svojih posljednjih dana, nikada ne ispuštajući kist iz ruke, te je ustrajala u istraživanju vječne ljubavi i besmrtne duše".
Tijekom osam desetljeća karijere Kusama je vlastite strahove, opsesije i psihičke teškoće pretvarala u umjetnička djela koja su imala obožavatelje diljem svijeta. Njezini radovi danas se nalaze u najvažnijim svjetskim muzejima, od newyorške MoMA-e do londonskog Tate Moderna, a izložbe su joj redovito rušile rekorde posjećenosti.
Rođena 1929. godine u japanskoj prefekturi Nagano, odrastala je u imućnoj obitelji proizvođača sjemenja. Djetinjstvo joj, međutim, nije bilo sretno. Često je govorila o strogoj majci koja nije odobravala njezinu umjetničku ambiciju te o traumama koje su obilježile njezino odrastanje. Već kao djevojčica počela je doživljavati intenzivne vizualne i slušne halucinacije. Pred očima su joj se pojavljivala beskrajna polja točkica, mreža i organskih oblika koji su, kako je opisivala, prijetili da će je progutati. U autobiografiji je zapisala da je crtajući svoje vizije, pokušavala ublažiti strah i šok koje su izazivale. Točkice, koje će kasnije postati njezin zaštitni znak, tumačila je kao simbol beskonačnosti i povezanosti pojedinca sa svemirom.
Sredinom 1950-ih preselila se u New York. Ubrzo je postala dijelom avangardnih krugova Andyja Warhola, Claesa Oldenburga i Donalda Judda. Mnogi povjesničari umjetnosti kasnije su isticali da je upravo Kusama svojim ponavljajućim motivima i serijama predmeta anticipirala pojedine elemente pop-arta i minimalizma. Šezdesetih godina privlačila je pozornost javnosti provokativnim performansima, često organiziranima protiv rata u Vijetnamu. Tijela sudionika oslikavala je karakterističnim točkicama, pretvarajući ih u žive umjetničke objekte. Jedan od njezinih najpoznatijih političkih poteza bilo je otvoreno pismo američkom predsjedniku Richardu Nixonu, u kojem mu je ironično ponudila seks u zamjenu za prekid rata.
U istom je razdoblju stvorila i prve "Infinity Mirror Rooms", sobe koje uz pomoć ogledala, svjetla i refleksija stvaraju iluziju beskonačnog prostora. Danas se smatraju među najutjecajnijim instalacijama suvremene umjetnosti, a u doba nastanka predstavljale su nešto potpuno novo. Posjetitelji su prvi put mogli doslovno uroniti u umjetničko djelo i postati njegovim dijelom.
Unatoč umjetničkom uspjehu Kusama se godinama borila s financijskim problemima i narušenim mentalnim zdravljem. Godine 1973. vratila se u Japan, a četiri godine kasnije dobrovoljno se prijavila u psihijatrijsku ustanovu u Tokiju. Ondje je ostala do kraja života. Preko puta bolnice unajmila je atelijer u koji je svakodnevno odlazila raditi, održavajući čvrstu disciplinu stvaranja.
Nakon razdoblja relativne zaboravljenosti međunarodna umjetnička scena ponovno ju je otkrila krajem 1980-ih. Veliki povratak uslijedio je 1993. godine kada je predstavljala Japan na Venecijanskom bijenalu. Instalacije sa zrcalima i bundevama izazvale su oduševljenje publike i kritike te potvrdile njezin status svjetske umjetničke zvijezde.
U 21. stoljeću Kusama je postala globalna kulturna ikona. Surađivala je s modnom kućom Louis Vuitton, njezini motivi pojavljivali su se na odjeći, torbama i predmetima svakodnevne uporabe, a fotografije iz njezinih zrcalnih soba preplavile su društvene mreže. Godine 2017. u tokijskoj četvrti Shinjuku otvoren je Muzej Yayoi Kusama, posvećen isključivo njezinu radu i životu.