U Italiji nas bojkotiraju

Talijanski autori Rita Monaldi i Francesco Sorti svoju su uspješnicu, povijesni roman “Secretum”, koji je objavila Fraktura u prijevodu Mirne Čubranić, predstavili u Zagrebu.

Je li “Secretum” fikcija ili povijest?
– Pokušali smo biti što vjerniji povijesti. Precizno smo istraživali točnost povijesne pozadine o kojoj pišemo. Likovi romana govore jezikom tadašnjeg vremena. Tu je razlika u odnosu na povijesne romane u kojima ljudi govore i misle kao ljudi današnjice. To što često idemo u detalje nije zato što smo njima opsjednuti, nego zato što čitatelj ima pravo znati što se točno dogodilo. Netko mora moći rekonstruirati duh epohe, duh baroka. Pišući povijesni roman nismo ljude htjeli samo zabaviti. Povijest mora imati kredibilitet.
Glavni lik romana Atto Melani također je povijesna osoba?

– Živio je u 16. stoljeću i bio tema mog doktorata. Na ideju da pišemo roman o njemu došli smo jer je bio kastrat, diplomat, špijun. Bio je prijatelj papa, kardinala, kraljeva, čuvar mnogih tajni. Rođen je vrlo siromašan, a umro vrlo bogat u Parizu. Rođen je u Pistoji i bio jedan od sedam sinova zvonara tamošnje katedrale. Živio je u zlatnoj eri baroka. Godinu dana nakon njegove smrti, 1715. godine, umire i Kralj Sunce i otvaraju se vrata stoljeću revolucije.

 Je li Melani poput Jamesa Bonda?
– Bio je tajni agent, ali nije uvijek bio vjeran svojim gospodarima. Nije imao žene kao Bond jer je bio kastrat, no zaljubljivao se u žene. U “Secretumu” je opisana njegova platonska ljubav s Marijom Mancini, nećakinjom kardinala Mazarina.

Zašto ste pisali o baroku, a ne o renesansi?
– Barok je posljednji period stvarne slobode za Europljane. Bilo je to vrijeme intelektualnih sloboda. Doktori su mogli biti pjesnici, znanstvenici filozofi, kraljevi umjetnici kao Kralj Sunce koji je plesao balet. Žene su imale više prava nego poslije.

Jeste li sa “Secretumom” imali problema u Španjolskoj jer pišete o uzurpaciji španjolskog prijestolja?
– Ne. Više problema imali smo s “Imprimaturom” u Italiji gdje je jak utjecaj Katoličke crkve. Doduše, nitko iz Vatikana nije zvao izdavače i rekao da ne tiskaju knjigu. To nije problem cenzure, nego autocenzure. U Europi su o toj knjizi izašle tisuće članaka, u Italiji ništa, jer bi im pisanje o tome moglo biti preskupo.