Znam da postoje zle sile, sile koje drugima donose patnju, a svijetu jad. Želim biti sila suprotna tomu. Želim biti sila koja istinski djeluje za dobro, rekao je John Coltrane, koji je glazbu povezivao s višim, općim dobrom. Ponizno je molio za povlasticu da glazbom usrećuje druge. Taj mu se cilj i ostvario. Za života je kao vođa sastava objavio dvadeset pet albuma od kojih su neki stekli status klasika, poput "Blue Train", "Giant Steps", "My Favorite Things"... Ili "A Love Supreme", koji je opisao kao svoj "ponizni dar Bogu". I sve je to uspio u samo desetak godina, do prerane smrti u 40. godini, nakon koje su ga obožavatelji uzdignuli u status sveca, pa čak je i jedna crkva nazvana po njemu.
– U vrijeme kada je objavljen album "A Love Supreme", Trane (to mu je bio nadimak) je u tolikom broju slušatelja pobudio takvu duhovnu rezonanciju da su ga mnogi počeli doživljavati kao biće izvan ljudskih okvira. Smatram da je to nepravedno. Bio je običan čovjek, baš poput vas i mene, no bio je spreman više vježbati i činiti sve ono što je potrebno kako bi se došlo do vrha. Prava vrijednost onoga što je John Coltrane učinio u tomu je što je svoja postignuća ostvario kao čovjek – rekao je glazbeni kritičar Nat Hentoff, koji je s Coltraneom odradio nekoliko intervjua.
John William Coltrane rođen je 23. rujna 1926. u Sjevernoj Karolini, u gradiću Hamletu. Odgajan je u kršćanskom duhu, oba njegova djeda bili su svećenici u crkvi African Methodist Episcopal Zion, što ga je odvelo prema gospelu, meditativnim pjesmama nalik na molitve, i tonu saksofona koji podsjeća na propovjednički glas. To što je rođen 1926. značilo je da je u tinejdžerskoj dobi slušao skladbe iz vrhunca ere velikih jazz-orkestar kada su bebop glazbu izvodili alt-saksofonist Charlie Parker i trubač Dizzy Gillespie.
Već tijekom srednje škole svirao je klarinet i alt-rog u lokalnom puhačkom orkestru, a na saksofon je prešao pod utjecajem glazbenika kao što su Lester Young i Johnny Hodges. Otac, teta, djed i baka preminuli su u razmaku od nekoliko mjeseci kada mu je bilo 12 godina, pa su brigu o njegovu odgoju preuzeli majka i bliski rođak. Glazba mu je postala utočište. U lipnju 1943. preselili su se u Philadelphiju, gdje se zaposlio u rafineriji šećera. Za 17. rođendan majka mu je kupila prvi alt-saksofon, pa je 1944. i 1945. pohađao satove u glazbenoj školi Ornstein.
Prvi profesionalni glazbeni angažman bio mu je u sastavu koji je nastupao kao "cocktail lounge trio", uz klavir i gitaru. Početkom lipnja 1945. prvi je put uživo vidio nastup Charlieja Parkera. "Kada sam prvi put čuo Birda kako svira, pogodilo me to ravno u glavu", napisao je. Kako bi izbjegao mobilizaciju u kopnenu vojsku, 6. kolovoza 1945., na dan kada je prva američka atomska bomba bačena na Japan, dobrovoljno se prijavio u ratnu mornaricu i prošao obuku u mornaričkom centru Sampson, pa je poslan u Pearl Harbor, u vojarnu Manana, najveću bazu afroameričkih vojnika na svijetu. Tamo je nastavio svirati, pridružio se sastavu Melody Masters, u kojem je do kraja vojnog roka preuzeo vodeću ulogu. Bio je jedini crnac. U ljeto 1946. otpušten je iz mornarice s činom mornara prve klase, vratio se u Philadelphiju, koja je u godinama nakon Drugoga svjetskog rata imala jednu od najrazvijenijih i najživljih afroameričkih zajednica. Dijelovi grada naseljeni crnačkim stanovništvom bili su prepuni barova, klubova i kazališta u kojima se tražila živa glazba svih stilova. Zahvaljujuči zakonu G.I. Bill, koji je vojnicima osiguravao niz pogodnosti, posebno onih vezanih za obrazovanje, upisao se u glazbenu školu Granoff.
Nakon turneje s Kingom Kolaxom, pridružio se sastavu koji je vodio Jimmy Heath, na preporuku Coltraneova kolege iz mornarice. Prešao je na tenor-saksofon. Velik utjecaj na njega ostavio je philadelfijski pijanist i skladatelj Hasaan Ibn Ali. Prema riječima Jimmyja Heatha, Coltrane je vježbao "25 sati dnevno". Često je znao zaspati s instrumentom u ustima ili satima vježbati samo jedan ton. Povremeno je svirao s Charliejem Parkerom, koji mu je postao uzor, a ušao je i u sastave koje su vodili Dizzy Gillespie, Earl Bostic i Johnny Hodges. Na suradnju ga je pozvao i trubač Miles Davis.
– Doista se sramim onih ranih snimaka koje sam napravio s Milesom. Zašto je odabrao baš mene, ne znam – rekao je poslije, no Milesu se svidjelo ono što je čuo.
"Nakon što smo neko vrijeme svirali zajedno, znao sam da je taj tip jebena zvijer. Bio je upravo onaj glas koji mi je trebao na tenor-saksofonu da istakne moj vlastiti glas", otkrio je u svojoj autobiografiji Davis, koji je, riješivši se heroina, osnovao kvintet poznat kao Prvi veliki kvintet, u kojem su uz njega i Coltranea svirali i Red Garland za klavirom, Paul Chambers za kontrabasom i Philly Joe Jones za bubnjevima.
– Četiri godine koje je Coltrane proveo u Davisovu sastavu, od 1955. do 1959., katapultirale su dotad nepoznatog saksofonista iz lokalne anonimnosti u nacionalnu slavu. Pod svjetlima pozornice koja su pratila sviranje uz Davisa, Coltrane se razvio od glazbenika kojeg su mnogi doživljavali kao nesigurna i kolebljiva u umjetnika punoga odvažnog samopouzdanja, spremnog na rizik. Potvrđujući Milesove riječi, intenzitet i gustoća Coltraneova zvuka na saksofonu bili su učinkovit kontrast Davisovoj prigušenoj melankoliji na trubi. Iako su rođeni iste godine, temperamentom su se znatno razlikovali. Ipak, u svojoj su srži bili jednaki u opsjednutosti unutarnjim mehanizmima glazbene teorije te u potrebi za glazbenim izazovima i iznenađenjima. Davis je Coltraneu pružio slobodu bez ikakvih ograničenja ili uputa omogućivši mu da istražuje i pronađe vlastiti glazbeni izričaj. Coltrane ga je nazivao učiteljem – istaknuo je američki povjesničar glazbe Ashley Kahn.
Za diskografsku kuću Prestige 1956. godine objavili su albume "Cookin'", "Relaxin'", "Workin'" i "Steamin'". Coltrane je počeo uzimati heroin, a sve češće svađe dovele su do raspada kvinteta. Snimio je brojne materijale za Prestige pod vlastitim imenom, a snimao je i za Blue Note Records. Album "Blue Train" njegov je najbolji album iz tog razdoblja, za koji je napisao četiri od pet skladbi. Naslovna skladba "Moment's Notice" i "Lazy Bird" postale su jazz-standardi. Coltrane se ponovno pridružio Davisu potkraj 1957., nakon što se i sam skinuo s heroina. Ta 1957. zapravo je bila godina u kojoj je Coltrane uistinu postao Coltrane, tvrdi A. Kahn. Njegova potreba za neprestanim vježbanjem dovela je do prve faze njegova prepoznatljivog stila – vještog kretanja kroz harmonijske promjene, opetovanog sviranja ljestvica te bujice harmonijskih slojeva koje je kritičar Ira Gitler slavno nazvao "sheets of sound". Nakon što se riješio ovisnosti i vratio na scenu kao slobodni glazbenik, Coltraneova radoholičarska priroda odvela ga je u studio, gdje je sudjelovao kao prateći glazbenik na brojnim snimkama, objavio prvijenac pod vlastitim imenom "Coltrane" za izdavačku kuću Prestige i snimio album "Blue Train" za kuću Blue Note. Posebno ga je oduševila suradnja s pijanistom i skladateljem Theloniousom Monkom.
– Od njega sam učio na sve načine, putem osjetila, teorijski i tehnički – rekao je. Shvatio je da postoji određeni broj akordnih progresija koje treba odsvirati u zadanom vremenu, a ponekad se ono što je svirao nije uklapalo u osmine, šesnaestine ili triole. – Morao sam rasporediti note u nejednake skupine, poput onih od pet ili sedam, kako bih ih sve uspio odsvirati – ispričao je Coltrane. Njegov "modalni jazz" bio je temelj za ploču koja je postala najpoznatijev Milesov album "Kind of Blue" iz 1959. godine. Miles ga je želio zadržati u svom sastavu, no Coltrane je htio krenuti vlastitim putem. Snimio je 1960. "Giant Steps", svoj prvi objavljeni album u ulozi vođe sastava za izdavačku kuću Atlantic. Naslovna skladba sadržavala je progresiju koja je poslije nazvana "Coltraneove promjene". Cijelu karijeru eksperimentirao je s improviziranom melodijom i harmonijom. Te je godine osnovao i svoj prvi kvartet za nastupe uživo, a prvi album bio im je "My Favorite Things", ujedno Coltraneov prvi album na kojem je svirao sopran-saksofon, koji je počeo vježbati dok je svirao s Davisom.
U svibnju 1961. diskografska kuća Impulse! preuzela je Coltraneov ugovor. Kvintet je nastupao na dobro prihvaćenim nastupima u klubu Village Vanguard izvodeći eksperimentalnu glazbu pod utjecajem indijskih raga, modalnog jazza i free jazza. Kritičari su bili podijeljeni kada je radikalno promijenio svoj stil, a publika je, kako se pisalo, bila – zbunjena. U Francuskoj su ga izviždali tijekom njegove posljednje turneje s Davisom. Časopis "DownBeat" nazvao je Coltranea izvođačem "antijazza". Coltraneov je sastav, poznat kao Klasični kvartet, nakon tih kritika počeo snimati konzervativnije albume. Najprodavaniji je bio "A Love Supreme" izašao u prosincu 1964. godine, kao suita u četiri dijela, vrhunac dotadašnjeg Coltraneova stvaralaštva, "oda njegovoj vjeri u Boga i ljubavi prema Bogu". U kasnijoj fazi stvaralaštva pokazao je zanimanje za avangardni jazz glazbenika kao što su Ornette Coleman, Albert Ayler i Sun Ra.
– Neprestano je išao naprijed. Nikad nije sjedio na lovorikama, uvijek je tražio što slijedi. uvijek je istraživao, poput znanstvenika u laboratoriju, tražeći nešto novo, drukčiji smjer. Stalno je u glavi čuo te zvukove – rekao je jedan od članova sastava. Coltrane je 1965. navodno počeo uzimati LSD.
Biografi su zabilježili da je 1957. Coltrane doživio vjersko iskustvo koje mu je možda pomoglo da se izliječi od ovisnosti o heroinu i alkoholizma, s kojima se borio još od 1948. godine. U popratnom tekstu albuma "A Love Supreme" naveo je da je 1957. godine doživio "duhovno buđenje, milošću Božjom, koje ga je trebalo odvesti u bogatiji, potpuniji i produktivniji život. "U to sam vrijeme, pun zahvalnosti, ponizno molio da mi se podare sredstva i povlastica da glazbom usrećujem druge", napisao je. U popratnom tekstu albuma "Meditations" iz 1965. naglasio je kako "vjeruje u sve religije". I njegove su obje supruge bile vrlo religiozne.
Coltrane se 1955. godine oženio s Naimom, rođenom kao Juanita Grubbs, koja je prešla na islam i snažno utjecala na njegovu duhovnost. Imala je iz prijašnje veze petogodišnju kćer koju je Coltrane posvojio. Balada "Naima" koju je napisao u čast svojoj supruzi bila mu je, otkrio je, omiljena skladba. Razišli su se 1963.
– Osjećala sam da će se to prije ili kasnije dogoditi, tako da nisam bila pretjerano iznenađena kada se John odselio iz kuće u ljeto 1963. Nije ponudio nikakvo objašnjenje. Samo mi je rekao da mora obaviti neke stvari i otišao ponijevši sa sobom samo odjeću i svoje instrumente. Ponekad je odsjedao u hotelu, a ponekad kod majke u Philadelphiji – ispričala je Naima. Rekao joj je da treba promjenu i ostali su u dobrim odnosima. Coltrane je 1963. upoznao pijanisticu Alice McLeod. Počeli su živjeti zajedno i dobili dva sina prije nego što se službeno razveo od Naime 1966. godine. Odmah, čim je dobio papire za razvod, on i Alice su se vjenčali.
– Alice je unijela sreću i stabilnost u Johnov život, ne samo zato što su imali djecu već i zato što su dijelili mnoga duhovna uvjerenja, posebice zajednički interes za indijsku filozofiju. Alice je također razumjela kako je to biti profesionalni glazbenik – rekao je zajednički prijatelj glazbenik Peter Lavezzoli. Nakon albuma "A Love Supreme" mnogi naslovi njegovih albuma i pjesama nosili su duhovne konotacije, poput "Ascension", "Meditations", "Om", "Amen", "Prayer and Meditation Suite"... Proučavao je djela Sri Ramakrishne, "Bhagavad-gitu" i knjige jogija Paramahanse Yoganande, koji je vjerovao da su i istočni i zapadni duhovni putevi djelotvorni te da između Krišne i Isusa postoje sličnosti. Takva otvorenost prema različitim religijama i tradicijama bila je bliska Coltraneu, koji je s jednakom pažnjom proučavao Kuran, Bibliju, kabalu i astrologiju, a istraživao je i hinduizam, učenja Jiddua Krishnamurtija, afričku povijest, filozofska učenja Platona i Aristotela te zen-budizam. Njegovo duhovno putovanje bilo je, govorili su glazbeni kritičari, isprepleteno s njegovim istraživanjem svjetske glazbe.
– Nikada nema kraja, uvijek postoje novi zvukovi koje treba zamisliti, novi osjećaji do kojih treba doprijeti. I uvijek postoji potreba za neprestanim pročišćavanjem tih osjećaja i zvukova kako bismo doista mogli vidjeti ono što smo otkrili u njegovu čistom obliku. Kako bismo sve jasnije vidjeli što smo mi sami, moramo neprestano čistiti ogledalo – rekao je Coltrane u jednom intervjuu 1966. Proučavanje indijske glazbe navelo ga je na uvjerenje da određeni zvukovi i ljestvice mogu izazvati specifična emocionalna značenja. Govorio je da je cilj glazbenika razumjeti te sile, ovladati njima i potaknuti reakciju publike.
– Želio bih ljudima donijeti nešto poput sreće. Želio bih otkriti metodu kojom bih, ako poželim da pada kiša, odmah potaknuo kišu. Ako bi netko od mojih prijatelja bio bolestan, volio bih pustiti određenu pjesmu i on bi ozdravio; kad bi ostao bez novca, pustio bih drugu pjesmu i on bi odmah dobio sav novac koji mu je potreban – rekao je.
Preminuo je od raka jetre u dobi od 40 godina, 17. srpnja 1967., u bolnici Huntington na Long Islandu. Njegova smrt iznenadila je mnoge u glazbenoj zajednici koji nisu znali za teško zdravstveno stanje iako je mjesecima trpio strašne bolove.
– Coltraneova smrt sve je šokirala i zatekla nespremne. Znao sam da ne izgleda baš najbolje, ali nisam znao da je toliko bolestan ili čak da je uopće bolestan – rekao je Davis. Nakon smrti, zajednica pod nazivom Yardbird Temple u San Franciscu počela ga je štovati kao utjelovljenog Boga. Skupina je dobila ime po Charlieju Yardbirdu Parkeru, kojeg su izjednačavali s Ivanom Krstiteljem. Afrička pravoslavna crkva sv. Johna Coltranea jedina je afrička pravoslavna crkva koja u svoju liturgiju uključuje Coltraneovu glazbu i tekstove kao molitve.
– Mi smo prožeti sviješću o Coltraneu. Bog prebiva u glazbenoj veličanstvenosti njegovih zvukova – izjavio je velečasni F. W. King. Jedan je novinar u Japanu 1966. upitao Coltanea što se nada postati za pet godina. – Svetac – odgovorio mu je. I prikazan je kao jedan od 90 svetaca na ikoni "Rasplesani sveci" u Episkopalnoj crkvi sv. Grgura u San Franciscu, slici površine 280 četvornih metara. Izradio ju je Mark Dukes, đakon Afričke pravoslavne crkve sv. Johna Coltranea. – Nadahnuće koje njegova ostavština i dalje budi snažno je i prijeko potrebno, ono je dokaz ujedinjujuće moći glazbe, poticaj da njegujemo svoju zajedničku baštinu te poziv da jedni druge slušamo i učimo jedni od drugih – smatra A. Khan. Njemu je najvažniji bio odnos glazbe i komunikacije s božanskim, za njega je glazba, i njezino vrhunsko izvođenje, predstavljala način povezivanja s božanskim, napisala je Ingrid Monson, profesorica afroameričke glazbe na katedri Quincy Jones na Harvardu. Nikada, smatra, nije postojao dubokoumniji jazz-glazbenik od Johna Coltranea. Vijay Iyer, pijanist i skladatelj, Coltranea vidi kao jednog od najvećih virtuoza na saksofonu svih vremena. – Zaista osjećate da je do nečega došao nakon velikog truda, rada i teških životnih okolnosti – ističe Iyer.