Tuđman - povijesna veličina, a ne program

Svih ovih godina od smrti dr. Franje Tuđmana njegovi su ga protivnici napadali kao da je živ, kao da i dalje vodi politiku koja im se, najblaže rečeno, ne sviđa. Njima nasuprot, s Tuđmanom kao živim političkim programom izlazili su na izbore njegovi navodno najlegitimniji nasljednici, i redovito su propadali.

I jedni i drugi griješili su u jednome, ali presudnome: zanemarivali su činjenicu da je Tuđman povijest, da je Hrvatsku vodio u (ratnim) uvjetima bitno drukčijim od uvjeta u kojima su je vodile vlasti poslije njega. Mnogo bolje i od jednih i od drugih to je shvatio narod.

On se ne osvrće na detuđmanizatore, pa mu redovito odaje poštovanje, a u anketama pozitivne uspomene o prvom hrvatskom predsjedniku, ovisno o pitanjima, ima od 70 do čak 90 posto građana.
Također, narod se nije osvrtao ni na političare koji su mislili da sa svojom beznačajnošću a Tuđmanovim imenom mogu uspjeti, pa im je uskraćivao potporu na izborima.  
Takav narod ga je upamtio kao zaštitnika u vremenima kad je Hrvatskoj prijetila pogibelj, kao osnivača države i kao pobjednika u ratu.

Premda su ga optuživali da je “ostavio državu u neredu”, generacije nadolazećih političara imale su što naslijediti – na primjer, zemlju stabilne demokracije i stabilnih institucija, koja je imala gotovo beznačajan vanjski dug i u kojoj su sačuvana nacionalna bogatstva koja će iduće vlasti kudikamo bezobzirnije rasprodavati, istodobno krčmeći i hrvatsku suverenost, na način nezamisliv za Tuđmanove vlasti. Stoga je Sanader u pravu kad kaže: kako vrijeme odmiče, rastu Tuđmanova veličina i značenje.