Postoje li u Hrvatskoj top-liste najprodavanijih knjiga kojima se može vjerovati? Teško.
Jedna od najpoznatijih, a onda i najosporavanijih, jest ona iz žilave HTV-ove emisije Pola ure kulture. Dobri večernji termini na I. programu javne televizije i dobra gledanost ove dugovječne emisije toj su top-listi priskrbili i komercijalno značenje koje izdavačima lako može natjerati slinu na usta.
No, ima li ta slina pokriće ako znamo da se na top-listi Pola ure kulture nalaze i knjige koje su se tog tjedna u anketiranim knjižarama prodale u dvadesetak primjeraka? Je li tu problem u lošem izboru anketiranih knjižara (anketa se i dalje potpisuje provaljenim pseudonimom) ili realnoj slici tranzicijskog hrvatskog knjižarstva i izdavaštva?
Kritike izaziva i top-lista KIS-a, koja je često neredovita, ali za razliku od Pola ure kulture KIS ima širi i ujednačeniji broj anketiranih knjižara. Tako su podaci za prodaju knjiga u prošloj godini prikupljeni od šezdeset knjižara, a u cijeloj ih zemlji ima osamdesetak.
I knjižare objavljuju svoje interne top-liste, baš kao i neki izdavači. Često se tako na prvim mjestima svih tih top-lista nalaze potpuno drukčiji naslovi, pa nije čudno da se u javnosti s nevjericom u prosincu iščekuje koja će to knjiga dobiti Kiklopa za hit godine. Lani je to bio roman Slavenke Drakulić “Frida ili o boli” koji je, prema KIS-u, prodan u 3856 primjeraka.
No, bilo je pisaca koji su se hvalili da su lani u samo tri mjeseca od objavljivanja romana prodali i 8000 primjeraka!? Tko im je kriv kad knjige prodaju i po – kioscima. A kioske ne anketira nitko.