U svijetu u kojem se imena velikih industrijalaca često gube u korporativnim izvješćima, Enzo Ferrari ostaje ikona čija je osobnost bila jednako moćna i slojevita kao i motori njegovih automobila. Njegova priča, kako je jedan autor opisao, operna je i šekspirijanska, prožeta grčkom tragedijom, ljubavlju i smrću i sjajno pretočen u dokumentarac 'Enzo Ferrari, crveno i crno' koji se večeras emitira na HRT3.
Rođen 1898. u Modeni, usred snježne oluje toliko snažne da je njegovo rođenje upisano tek dva dana kasnije, Ferrarijev život kao da je od početka bio predodređen za dramu.
Odrastao je sa skromnim formalnim obrazovanjem, sanjareći o karijeri opernog pjevača ili sportskog novinara, no sudbina ga je odvela u drugom smjeru nakon što je kao desetogodišnjak svjedočio pobjedi Felicea Nazzara na utrci u Bologni. Taj je trenutak u njemu zapalio vatru koja se nikada nije ugasila.
Prvi svjetski rat donio mu je osobnu tragediju; 1916. godine u epidemiji gripe gubi oca i starijeg brata, a i sam se jedva izvlači iz pandemije 1918. Ostavši bez obiteljskog posla, kreće u potragu za prilikom u automobilskoj industriji, kucajući i na vrata Fiata, gdje je bio odbijen. Na koncu pronalazi posao kao testni vozač, a zatim i kao trkač za Alfa Romeo, gdje će započeti graditi legendu.
Njegova snaga nije ležala u inženjerskoj genijalnosti, već u nevjerojatnoj sposobnosti da prepozna i okupi talente te da njima manipulira do krajnjih granica. Sebe je nazivao "agitatorom ljudi", a njegov menadžerski stil bio je autokratski i nemilosrdan. Vjerovao je da psihološki pritisak i nesigurnost iz vozača izvlače bolje rezultate. Namjerno je poticao suparništvo unutar vlastitog tima, stvarajući toksičnu atmosferu u kojoj su se vozači borili ne samo protiv konkurencije, već i međusobno.
"Nesiguran trkač je brz trkač", jedna je od njegovih poznatih izjava. Ta filozofija imala je stravičnu cijenu. Između 1955. i 1971. poginulo je osam Ferrarijevih vozača. Zbog niza tragedija, vatikanski list L'Osservatore Romano usporedio ga je s mitološkim bogom Saturnom koji proždire vlastite sinove. Tragedija na utrci Mille Miglia 1957., kada je Ferrarijev bolid usmrtio vozača Alfonsa de Portaga, suvozača i devet gledatelja, od kojih petero djece, dovela je do toga da je Ferrari optužen za ubojstvo iz nehata, iako je na kraju oslobođen. Unatoč kritikama, ostao je pri svom uvjerenju da je pobjeda jedino što je važno, a vozači tek potrošna roba na tom putu.
Priča o Ferrarijevom ikoničnom logotipu jednako je neobična kao i njegov odnos prema ljudima. Simbol "propetog konjića" (Cavallino Rampante) ne potječe iz svijeta automobilizma. Ferrari ga je preuzeo od talijanskog zračnog asa iz Prvog svjetskog rata, Francesca Baracce, koji je taj amblem nosio naslikan na svom borbenom avionu. Nakon Baraccine pogibije, njegova je majka predložila Ferrariju da stavi konjića na svoje automobile za sreću. Enzo je prihvatio sugestiju, ali je bijelu pozadinu zamijenio jarko žutom, bojom svoga rodnog grada Modene, i dodao talijansku trobojnicu na vrh.
Tako je stvoren jedan od najprepoznatljivijih simbola na svijetu, rođen iz tragedije rata i darovan za sreću. Ironično, iako je stvorio carstvo na prodaji cestovnih automobila, u početku ih je gradio s prijezirom. Smatrao ih je tek nužnim zlom, načinom da financira svoju jedinu pravu strast: utrke i Scuderiju Ferrari. Upravo je ta opsesija utrkama dovela do legendarnih sukoba, ponajviše s Henryjem Fordom II, koji je pokušao kupiti Ferrari, ali se povukao kad mu Enzo nije htio prepustiti kontrolu nad trkaćim odjelom.
Njegov privatni život bio je jednako turbulentan i ispunjen tajnama. Oženjen Laurom Garello, s kojom je imao sina Alfreda "Dina", živio je dvostruki život. S ljubavnicom Linom Lardi dobio je drugog sina, Piera, 1945. godine. Budući da je razvod u Italiji bio ilegalan do 1970., Piero nije mogao nositi očevo prezime sve do Laurine smrti 1978.
Smrt sina Dina 1956. od mišićne distrofije, u dobi od samo 24 godine, bio je udarac od kojeg se Enzo nikada nije u potpunosti oporavio. Taj gubitak ga je učinio još povučenijim i tvrđim. Rijetko je davao intervjue i gotovo nikada nije napuštao Modenu i Maranello. Navodno nikada nije letio avionom niti ušao u dizalo, što neki pripisuju klaustrofobiji. Umro je 14. kolovoza 1988. u 91. godini, a na njegovu želju, vijest o smrti objavljena je tek dva dana kasnije.
Samo nekoliko tjedana nakon, na Velikoj nagradi Italije u Monzi, Ferrari je ostvario nevjerojatnu dvostruku pobjedu, jedinu utrku te sezone koju nije dobio dominantni McLaren. Bio je to oproštaj dostojan legende - dramatičan, pobjednički i obavijen velom sudbine.