Kolumna

Tamne priče Radenka Vadanjela o istini bez pozlate

Foto: ''
Radenko Vadanjel
Foto: ''
Radenko Vadanjel
11.05.2014.
u 12:00
Vadanjelova je rečenica uglavnom ubojito kratka 
i maksimalno ekonomična. Nema tu rečeničnog viška, sažetost je na cijeni
Pogledaj originalni članak

Nezaobilazna Fraktura još je prošle godine objavila zbirku priča istarskog autora, novinara i fotografa Radenka Vadanjela “Mišomor za rođake”. Urednik knjige Roman Simić Bodrožić, vrsni poznavatelj u nas itekako popularnog kratkopričaškog žanra, tvrdi da se Vadanjel u dvadesetak priča pita koliko nas daleko (i duboko) može odvesti nepokretnost. Nepokretnost kao metafora, ali i nepokretnost kao fizičko stanje svakodnevice. I premda u Vadanjelovim pričama ima i ponešto anđela (krije se tu čak i jedan indolentni župnik koji unutarnju tjeskobu tješi kolačima), uglavnom se tu radi o teškoj, nepremostivoj i nesavladivoj tami. Ljudi urušenih sudbina, bolesni nasmrt, očajni u svojoj bolnoj staračkoj usamljenosti, siromašni, škrti, uskogrudni, pohlepni, ogoljeni, skučeni u svakom, i to napose psihološkom pogledu, životare u svojim zadanim domovima, obiteljima, jazbinama, selima... Nema tu pomaka. Nema dinamike. Samo onaj zlokobni užas ljudi koji su zatvorenici vlastitih ograničenja, predrasuda i patnji. Većinom, valjda, nezasluženih.

Ljudi mrtvih života

Vadanjelova je rečenica ubojito kratka i maksimalno ekonomična. A doslovno su mu kratke i priče. Autor im ne dopušta razmahivanje. Ali uglavnom spretno poentira. Nema tu rečeničnog viška, nema nepotrebnog fabuliranja, cijeni se sažetost. Prevladava realizam, osim u “Anakondi” u kojoj je autor raspojasao literarnu maštu do krajnjih granica.

U Vadanjelovim pričama kriju se tmurne provincijske kuće, pune besprizornih glodavaca i ljudi koji žive svoje mrtve živote prepušteni usudu koji čak i ne pokušavaju prekinuti ni preusmjeriti. Letargija je posvemašnja, dio je filozofije života u kojem su ljudi potpuno indiferentni prema rođacima, ali i prema sebi. Svaki rođak potencijalni je vrebatelj na tuđu sreću i na tuđu imovinu za koju uopće nije zaslužan. Svaki je čovjek potencijalni vampirski nametnik u lovu na tuđu energiju protiv kojega i nema uvjerljive samoobrane. Pritom su Vadanjelovi likovi i poprilično cinični. Uvjereni pesimisti. Oni i ne vjeruju u svetost ljudske tuge, u brižne riječi utjehe i višestoljetne religijske mantre, u ljude koji su uvijek blagonakloni prema humanitarnim akcijama koje tako lako mogu upasti u ljigavi materijalistički labirint nikada se iz njega ne iskobeljavši.

Plediranje za empatiju

I premda Vadanjelovi likovi nisu empatični i naoko uopće nisu simpatični, jasna je humanistička namjera autora koji svakim svojim zarezom pledira za empatiju koja je vrlo uspješno minorizirana u hrvatskom tranzicijskom društvu. No Vadanjel nije pisac političkog angažmana niti pisac pozer koji ispisuje one patetične multi-kulti pamflete po dobro ugaženim stazama kako bi se dokopao neke strane stipendije, nekog državnog putovanja na međunarodni knjiški festival ili pak nekog prijevoda ili domaće, novcem podebljane nagrade. On bira gubitničku poziciju pisca koji nije spreman na kompromise ni na kozmetička literarna uljepšavanja koja su put u banalnost i otupjeli kičeraj.

Iako su tematski podosta različite, Vadanjelove priče povezuje ista tmurna atmosfera, slojevitost, društvena kritičnost, rušenje tabua, ali i zorna dekonstrukcija malograđanštine koja parazitski zacementirana živi uz pomoć moćnih državnih poluga i ustaljene tradicije.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.