Nakon punih 30 godina na pozornici Ansambla LADO, Tamara Horvat oprostila se od profesionalnog umjetničkog rada u ansamblu. Ova vrsna folklorna umjetnica u LADO je stigla u srpnju 1996. godine, 2007. postala je plesačica-pjevačica solistica, a deset godina kasnije unaprijeđena je u najvišu umjetničku kategoriju – prvakinju Ansambla LADO.
Tamara Horvat folklorom se počela baviti još u trećem razredu osnovne škole, a tijekom trideset godina provedenih u Ansamblu LADO ostavila je neizbrisiv trag svojim iznimnim plesačkim i pjevačkim umijećem. U razgovoru povodom završetka svoje umjetničke karijere prisjetila se godina provedenih u ansamblu i najdražih uspomena te govorila o emocijama koje prate oproštaj od LADA.
Kako je izgledao Vaš prvi susret s Ansamblom LADO?
Odlazila sam na sve Ladove koncerte još otkad sam bila učenica. U tom razdoblju, u pauzi između nastave u dvije škole, često sam s prijateljicom Kikom sjedila na Mažurancu, a ispod širom otvorenih prozora Lada u park su dopirali zvukovi iz plesne dvorane. Kika i ja maštale samo da smo unutra, a jednom prilikom srele smo Ladaricu Jadranu Gračanin i pitale je bismo li mogle gledati plesnu probu. Tadašnji umjetnički voditelj, Ivo Ivančan, odobrio je naš ulazak u taj hram folklora. Osjećale smo se posebno i počašćeno, dandanas se mogu sjetiti tog uzbuđenja. Za mene je bila neopisiva sreća gledati LADO kako uvježbava program.
Jeste li oduvijek htjeli biti članica Lada ili je odluka za odlazak na audiciju došla kasnije?
Pristupiti Ladovoj audiciji nakon toliko godina bavljenja folklorom bio je prirodan slijed. U drugom razredu matematičke gimnazije usporedno sam upisala još jednu školu, Odjel za narodne plesove Škole za klasični balet i narodne plesove u Zagrebu. Vrlo brzo nakon toga shvatila sam da jedino što želim raditi u životu je plesati i pjevati u Ladu.
Kako je LADO izgledao sredinom devedesetih, kada ste primljeni u ansambl? A druge strane, kako izgleda danas?
LADO je tada bio jako živahan. Uz svakodnevni posao stigli smo se i podružiti, i što je još bolje, jako nasmijati! Tadašnji je LADO bio pun starijih i iskusnijih kolega koje su svoje znanje i iskustvo nesebično dijelili s nama mladima. U odnosu na današnji LADO, rekla bih da je to ključna razlika: u posljednjih se nekoliko godina dogodilo naglo umirovljenje i odlazak gotovo trećine tadašnjih umjetnika. Naš posao je težak, pun nijansi i detalja koji se generacijski prenose, doslovno fizičkom prisutnošću, sa starijih na mlađe kolege. U našem je poslu taj prijenos finesa i stila, koji onda usavršavaju vještine u plesu, pjevanju i svirci, neobično važan i potreban.
Kad smo već kod novih generacija umjetnika, što očekujete od onih koji će vas naslijediti?
Od mladih generacija Ladovih plesača pjevača i glazbenika očekujem predanost i ljubav prema poslu, kao i svjesnost o vrijednosti Ansambla LADO na kulturnoj sceni Republike Hrvatske, ali i globalno. Želim im da nikada ne prestanu uživati u onome što rade.
Imate li najdraži, najsretniji trenutak vezan uz Ansambl LADO?
Svima su osobni uspjesi jako važni. Oni nas ispunjavaju, usrećuju i guraju da budemo bolji, ali sa sobom nose i veliku odgovornost. Ja bih, kao jedan od najdražih trenutaka, istaknula napredovanje u solisticu 2007. godine, kao i krunu karijere 2017., kada sam postala prvakinja. Status prvaka ili prvakinje uživao je mali broj umjetnika i za mene je to imalo posebnu težinu. Istovremeno sam imala osjećaj velike sreće, ali i još veće odgovornosti.
Postoji li period ili trenutak u karijeri kojeg se nerado prisjećate?
Najteži i najgori trenutak u karijeri bio mi je dolazak na svečani godišnji koncert Ansambla LADO „Drmeš, kolo, polka, zurka“ u Hrvatskom narodnom kazalištu u studenom 2023. Naime, nakon što sam izvadila nošnje iz kofera na stolicu, htjela sam tu stolicu pomaknuti, a kako sam se sagnula, tako sam i ostala. Više se nisam mogla micati, ukočilo me, a taj osjećaj boli, tuge i nemoći da koncert kreće za dva sata, a ja ne mogu plesati, bio mi je najteži i najtužniji.
Za kraj, kakvi su vam planovi za budućnost?
Svi me pitaju što ću raditi; za početak – ništa, u mirovini sam (smijeh). Nemam neke velike planove, želim se samo prepustiti i uživati u svakom danu i zasluženoj mirovini. Sada je konačno došlo vrijeme da mogu na godišnji odmor kad god ja to želim pa se veselim budućim putovanjima, ali opušteno – bez posla i obaveza. Dolazi za mene neko novo, nepoznato i neistraženo doba, vidjet ćemo što mi sprema.