'Prvi film snimila sam s dvanaest godina, honorar je bio dovoljan da si kupim Pony'

Bila je jedna od najistaknutijih glumica osamdesetih, a potom je, u trenutku kada joj je karijera bila na vrhuncu, otišla u Kanadu i ondje izgradila novi život. Danas je Cintija Ašperger glumica, redateljica, profesorica i slikarica, s karijerom koja traje na dvije strane Atlantika. U razgovoru se prisjeća zagrebačkih početaka, odlaska u nepoznato, ratnih godina, kanadskog šoubiznisa i umjetnosti koja joj je, kako kaže, uvijek davala osjećaj svrhe.

Tko je Cintija Ašperger kada se ugase reflektori?

Nekad bih odgovorila protupitanjem – ima li uopće života izvan reflektora? No ako su me desetljeća u Sjevernoj Americi nečemu naučila, onda je svakako tome da života ima i kad se reflektori ugase. Nastojim biti umjetnica ispred i iza reflektora. Umjetnost je ta koja mi daje osjećaj da imam svrhu. Važna mi je na dnevnom svjetlu, u polumraku, po mraku, a naravno i pod svjetlom reflektora. Zašto? U umjetnosti nalazim vezu, komunikaciju i premošćujem gotovo stalno stanje izoliranosti i straha koje je vjerojatno zajedničko svim ljudskim bićima. Također, kad pomislim na ugašene reflektore, odmah čujem vječno potpitanje – je li trebalo otići iz Hrvatske? Što bi bilo kad bi bilo? Kratak odgovor glasi amor fati – voli svoju sudbinu. Imam dvije putovnice. Reflektori su se ugasili na jednom mjestu, a upalili na drugom.