Napokon mogu napisati da je Zagrebačka filharmonija svirala jezivo, a da se nitko ne uvrijedi. Štoviše, ovaj put to je kompliment upućen i orkestru i maestru Ivi Lipanoviću koji su se pošteno oznojili svirajući bez predaha punih 90 minuta prateću partituru legendarnog nijemog filmskog horora \"Nosferatu\". Doduše, glazba Hansa Erdmanna i nije baš toliko zastrašujuća koliko bi mogla biti s obzirom na podnaslov \"Simfonija užasa\" koji nosi kultni film Friedricha Wilhelma Murnaua iz 1922. godine. Štoviše, ona na simpatično naivan način opisuje fascinantne filmske prizore koji zapanjuju svojom čistoćom i ekspresivnošću, bez obzira na svu primitivnost \"specijalnih\" efekata. Glazba obiluje citatima Verdija, a ponekim nizom akorada podsjeća i na glazbu Richarda Straussa.
Svečana premijera ovog hvalevrijednog projekta, kojim je započeo novi filmski ciklus Zagrebačke filharmonije, privukla je i spojila u više nego prikladnom ambijentu kina Europa i ljubitelje filma i ljubitelje glazbe koji su na kraju burnim aplauzom iskazali svoje oduševljenje. Dok današnje vampirske limunade skupljaju Zlatne maline, \"Nosferatu\" je podsjetio na neka druga bolja filmska vremena, a spoj živog simfonijskog zvuka, koji je bio osobito dojmljiv u odličnom akustičkom ambijentu kina, sa slikama na platnu vratio nas je nostalgično u davne godine kada je u tom istom kinu, kako je podsjetio filharmonijski ravnatelj Miljenko Puljić, za život i studij zarađivao primjerice Bruno Bjelinski prateći nijeme filmove na klaviru.
Zajednički pothvat kina Europa i Zagrebačka filharmonije, pod prikladnim nazivom \"fil(m)harmonija\", u svakom je slučaju pun pogodak. O tome svjedoče i uglavnom već rasprodane naredne filmsko-glazbene predstave u kinu Europa. A koliko je filharmonijska izvedba bila uspješna, možda najbolje govori to što smo svi mi u kinu već nakon desetak minuta potpuno zaboravili na orkestar čija se pratnja savršeno stopila s ekspresivnošću filmskih prizora na velikom platnu.